Znate one iluzije “šta vidite prvo na slici”?

Ima, tako, ljudi blagih i dragih, mekih i pitomih ili, pak, oštrih i proniciljivih ali, svejedno, dobrih, što na svakoj slici vide dobro, posle njih vam je sve bolje i lako rešivo, i život je lep, i naći ćete izlaz, i sutra je novi dan, i neće vam ta muka izgledati tako za par godina – znači, nije strašna…ima ljudi što vas vole bez razloga kao da su samo ljubav primali i niko ih nikad nije povredio, sve im je potaman, sve može – i oblačan dan je lep, i hladno je manje hladno nego juče. Tako su odlučili, takvi su napravljeni, božja stvorenja, unose svetlost u svaku tamu, blagoslov su za svaki dom u koji udju da prodju ili ostanu…ljudi s kojima se osećate lepo i lepi ste u svojim i njihovim očima, i greh vam je oprošten, i što niste savršeni, sve razumeju ili tolerišu. Traže dobro u svemu. S njima je svako kretanje uživanje ma šta da su u vašem životu. Treba ih čuvati.
A ima ljudi teških, ništa im ne valja, ni njihovo, ni vaše, kao da su osama hranjeni, mrzovoljni, večito nezadovoljni, svaku bi lepotu uprljali svojim mastilom, svemu bi našli manu i samo bi nju videli, ljudi koji se rugaju svakom uspehu i misle da je sreća za budale…teško je s njima…jer ima ljudi – neljudi što vam kad ih sretnete isisaju svaku sreću iz tela kao oni „dementori“ iz priča o Hari Poteru, što čine da se osećate ružno i nedovoljno u svakom smislu. Kretanje sa njima je velika nesreća, nekome su partneri, nekome roditelji i uvek mi je žao ljudi osudjenih da s njima izdržavaju njihovu doživotnu robiju jer oni tako shvataju život…pa nesrećnici pokušavaju da ih odobrovolje, da ih poprave, da ih obraduju, da ih nasmeju ali to je Sizifov posao, nemoguća misija jer su podešeni na loše, prokleto satkani, da upropaste sve i ubiju svaku radost, bolesni od bolesti koja nema ime, od bolesti da pored njih sve oboli, uvene i izgubi smisao.
Takve treba prepustiti njihovom otrovu ili ljudima koji su za to plaćeni. Nije naša svrha da njima nadjemo svrhu.

Treba birati pametno ljude koje nas okružuju. To je mnogo više od okruženja – to je naš život u koji „neki ljudi donose sreću gde god da idu, drugi samo kada odu“.