Ostareli, bolesni, nemoćni, neretko u kolicima… dovode ih kod lekara komšije, poznanici, takozvani, staratelji jer su im deca daleko, preko granice… nije da im je odlazak lako pao ali mora se živeti… želeli su neku lepšu budućnost za sebe i svoju decu i ne može čovek da se ljuti na njih…  ostali su starci da se sapliću na drhtavim nogama po sobama kuća koje su nekad gradili „za svako dete po sprat“… sami kao pauci po ćoškovima… ravnodušni, otupeli od samoće i tišine… praznih ruku i praznih očiju… jer prvo je bolelo a onda je nastupila ravnodušnost… mora tako da se bol preživi… mora da se dodje u stanje da nemaš potrebu da bi prestalo da boli… odgovaraju teško i sporo na formalna pitanja lekara koji samo rade svoj posao i, pošteno, nije baš da im je stalo… mehanički beleže odgovore… a ovi gledaju ispred sebe… smrt je tu, iza ćoška… vidi im se na licima, koži, pelenama koje nose jer se krug zatvara tamo gde je počeo…
… proklet je ovaj naš Balkan i ljudi bez korena što žive pod tudjim nebom… razvejani kao glavice maslačka… i ratovi, i bahati političari koje biramo po nekoj ludoj inerciji kao što morsko prase okreće točak u svom kavezu… i ovaj naš  prostor gde igraju svetla i senke kao u mračnim filmovima istočno nemačke produkcije… a jedna od najtužnijih, nevidljivih stvari, jer su pogodjeni nevidljivi ljudi, ovde je starenje bez dece i unuka… u godinama kada ti samo to ostaje, kada bi da napuniš ruke detetom tvog deteta, krvlju svoje krvi, ono raste negde drugde… pitanje je i da li govori tvoj jezik, da li ćete se razumeti u retkim trenucima kada se vidite… „idi, pozdravi se, poljubi dedu, nemoj da si drven“… pre nego ga roditelji odvedu, žurno, kao s mesta nesreće, kao da su starost i smrt zarazne… jer vide, jer znaju, jer im je teško, jer im je muka, jer osećaju krivicu, jer beže od lica na koja liče… ti isti zalisci, ta ista nijansa plave boje očiju, samo uvela… brutalno ogledalo starosti koja će i njih stići, negde u belom svetu gde je sve u XXL pakovanjima, gde su moderni putevi, drugi ljudi i jezik ali se mora…

“Kako se zovete… znate li gde ste sad… koji je danas dan, a mesec … ko vas je, ovo, doveo na pregled… gde živite… imate li decu… fino, koliko dece imate… aha, to su ovi na slici… baš su vam lepa deca…”