Svi imamo tamnu stranu i ničije crnilo nije bele boje… ničiji demoni nisu andjeli i ničije zlo nije dobro… svakog od nas ometaju misli kojima se ne ponosi, želje kojih  se stidi… bolesni se od zdravih raziikuju, ne po tome da ih zdravi nemaju, nego što nisu njima previše uznemireni i što mogu da taj deo sebe prenebegnu i ne uplaše se od njega… nekada je naša snaga u nedovoljnoj jačini neprihvatljivih misli i osećanja, nekada u našoj većoj otpornosti… kao u matematici i jednačinama sa razlikom izmedju dva broja gde na krajnji rezultat utiču obe promenjive…  jednostavno, treba prihvatiti da naša ljudska priroda nije svetačka,  da je reč “ljudski” precenjena, da su agresija i seksualnost  delovi naše duše koji ne dobijaju previse svetla, senoviti i hladni… treba  prihvatiti da nismo pozitivni likovi iz ruskih bajki i računati sa tim da u nama postoje delovi kojima se ne ponosimo, koji nas plaše i čije nas prisustvo tera da se zapitamo šta nije u redu sa nama… sve je kako  mora da bude a mi samo treba da te delove prihvatimo, zadržimo ih u senci gde pripadaju jer nisu za dnevno svetlo i  otpustimo iluzije… o sebi i drugima… o  ljudima.