Tražim pomilovanje:
– za svu decu samohranih majki kad požele da, ipak, vide omraženog oca o kojem majka ne želi da im priča ništa, sem da nije zaslužio i da ne treba da ih interesuje… jer ih interesuje i to je u redu… jer tata je tata i sva ga deca imaju ovakvog ili onakvog… i nijedan ne izgleda kao princ pa ga je opet lepo imati i videti kad te sačeka posle škole
– tražim ga za sve, od vršnjaka zlostavljane, mališane, nesigurne, premršave ili predebele, loše obučene, demodirane u doba instagrama, nesnadjene u svetu… sa svemirom u glavi i nesrećom oko sebe, sa mržnjom u srcu… odrasle u uverenju da je svet zao…  koje im sutra više ništa ne može promeniti… iako neki ljudi po službenoj dužnosti to pokušavaju ali to, kao i sve stvari po službenoj dužnosti, teško ide i nikad nije kao kad bez tog uverenja odrasteš
– tražim pomilovanje za devojčicu kojoj je laknulo kad joj je umrla baka zbog koje su se roditelji svadjali jer nije volela njenu mamu… zato što je sto puta  poželela da je nema a kad je više stvarno nije bilo – prepala se da je ona to izazvala… ne znajući da ljudi umiru od starosti, bolesti i crnila u duši koje šire spolja dok drugima boje svet u sivo… zbog dečje želje ne umire niko
–  tražim pomilovanje za žene udovice koje su negovale šlogiranog “domaćina” koji je popio svoje, ljubeći tudje i tukući svoju ženu…  koje su poželele da posle njegove smrti nekog vole, “pod stare dane”… dok njihove kćeri očekuju da one samo dostojanstveno ostare, umru i ostave im kuću a ne da” luduju”… njihove kćeri koje idealizuju oca čiji je deficit majka dobro pokrivala, da ga nisu bile svesne, svih godina dok je čuvala decu, čistila kuću, slavila slavu dajući legitimitet svim njihovim životima, čuvajući fasadu bez da čuvaju sebe… tražim pomilovanje za njihovu skupo plaćenu sreću zbog slobode
– tražim ga za seksualno zlostavljanu decu koja mrze očeve ali ne bi da zbog njihovog iskaza datog na sudu oni idu u zatvor jer “tamo nije lepo i on će se možda ljutiti”… tražim ga za mržnju u nevinim dečjim srcima koja se meša sa ljubavlju, krivicom, izdajom, neshvatanjem… jer život se ne počinje tako što te psiholozi i sudije pitaju bezobrazne stvari koje hoćeš da zaboraviš a ne daju ti
– tražim ga za usedelice, večite devojke, zarobljene u velikim porodičnim kućama koje dele sa mamom koju nisu nikad uspele da ostave jer “nije bilo prilike i niko nije bio dobar”… za njihove nemirne snove i ispeglane, čedne spavaćice dok neke sretnije gužvaju svoje… tražim, jer ponekad se naljute na sve oko sebe i pomisle da ih nije neko možda nešto prevario dok sede u zlatnim kavezima, nevidljivim lancima vezane za porodicu porekla… pomalo precvetale i uvele, ne sasvim sigurne da su to htele i da je to – to, taj život
Tražim ga za sve što osete ljutnju i bes, olakšanje kad možda ne bi trebalo… što bi menjali detalje svoje biografije… što moraju da budu fini i lojalni prema svetu… što imaju “neprimerena osećanja i grešne misli”… jer za misli se nikom ne odgovara – samo se dela računaju a svako u nama izaziva ono što je zaslužio… i da mogu rekla bih im svakom ponaosob – u redu je, ne boj se, samo nastavi i probaj da živiš najbolje što umeš… ili – “putuj igumane i ne misli na manastir”.