U zivotu kao i u vožnji: neki nas pretiču, neki nas iseku, neki idu sa nama do neke tačke a onda odu na drugu stranu. Neki voze brzo, neki sporo, neki nam trube nezadovoljni našom vožnjom, neki  izazovu  nesreću kojoj smo svedoci, neki nas nateraju da gotovo sidjemo s kolovoza da se ne bismo s njima sudarili. Neki voze skupe, neki voze obične automobile, neki voze stare, neki nove. Svi imaju neki cilj, neku tačku, odredište gde su se uputili i  važno im je da stignu tamo, iz različitih razloga – obaveze, uživanja, po dogovoru, jer su nekom obećali.

Ne treba se uporedjivati sa drugim vozačima. Ne znamo gde i zbog čega putuju. U nekom trenutku mi smo se, jednostavno, našli sa njima na putu  i  to je sve.

Treba voziti brzinom koja je nama odgovarajuća dok se krećemo ka cilju koji je naš, putovati s onima koji nama prijaju i odmarati onda kada mi za time osetimo potrebu. Treba biti svestan drugih vozača ali ne pokušavati da vozimo na njihov način i prema njihovom cilju.

Baš kako su nas učili naši instruktori – “treba samo voziti svoju vožnju”.