Uvek sam bila fascinirana onima koji, jednostavno, odu od partnera s kojim su u vezi gde je sve u redu, koji im je najbolji prijatelj, dobar ljubavnik, čovek koga poštuju ali gde postoji neka stvar, osobina ili neke okolnosti njegovog života koje oni u budućem vremenu vide kao izvor nevolje… zadivljena sam tom snagom volje i racionalnošću… kažu „to mi sada nije problem, sve je u redu, ali znam sebe, to će mi smetati“, i odu… zbog nečega možda teškog za prevazići  sutra, odlaze od nečega  što je  dobro sad… i ne znam šta da mislim… ja sam još uvek neko ko mora da pojede celu čokoladu sada iako će mu biti muka posle, nisam daleko odmakla od devojčice kakva sam bila.

Negde sam pročitala, da „ako pobedimo svoje slabosti, to nije zbog naše snage nego njihove nedovoljne jačine“ a ovde je ta slabost nedovoljne jačine, čini mi se, ona prava staromodna, ko još o njoj misli – ljubav… i čini mi da ovde nje nedostaje… svaka čast na odlučnosti i razmišljanju unapred, svaka čast na racionalnosti… možda ja to ne razumem dobro slušajući svakodnevno kako ljudi ostaju u vezama iz kojih je trebalo izaći još pre nego su u njih ušli, sa problematičnim ljudima lošeg ponašanja, zlostavljačima, siledžijama, preljubnicima, lažovima… možda razmišljam stojeći na ostrvcima svog preostalog idealizma i romantičnosti, iracionalnosti i slavljenja ljubavi… ostrvcima koja čine mali arhipelag koji odoleva vodi nakon fine predjene kilometraže u životu i poslu koji ima sposobnost da izbrusi racionalno, potopi sve romantične ostrvske grupe i proslavi mozak kao najvažniji organ… cena posla, profesionalna deformacija… ali mnogo je taj stav meni racionalan a ljubav ima jednu dozu iracionalnog, ono kad volite kako nekom sijaju smedje oči (a niko to drugi ne vidi) ili kako hoda (čudna mi čuda, hoda kao svi što hodaju, žuri čovek na autobus) … pogledajte one što vole… “stao na ludi kamen, ludi od ljubavi“…” fiziološka šizofrenija” govorio je jedan moj pokojni kolega koji se u ljubav dobro razumeo jer ljubav često ima neke sličnosti sa ovom najtežom dijagnozom u psihijatriji… šalu na stranu, ali zaljubljenost u sebi sadrži elemente: precenjene ideje, poremećaje sna i apetita, zapostavljanje nekih drugih oblasti života, pad funkcionisanja i efikasnosti…
Ne kažem ja ništa protiv toga niti za to, ne vrednujem, poštujem ja to –  tu rešenost, tu sposobnost, tu veštinu kao što poštujem sve veštine koje nemam – sviranje klavira, slikanje… prihvatam ja to, ali uvek mi negde dodje da, možda s pozicije devojčice koja mnogo voli čokoladu i zato ne prestaje da je jede,  na kraju toga što mi neko priča postavim jedno, čini mi se, suštinsko pitanje:
– Voliš li ti njega, uopšte?