Uvek se začudimo  kad čujemo priču o još jednom  muškarcu koji je ostavio ženu koja ga je izdržavala dok je studirao jer je završila studije pre njega…  „tako joj se zahvalio“, pomislimo, ljuti zbog njegove nezahvalnosti i nelojalnosti, zbog muške pokvarene prirode i lažljivosti… ili onu o prijateljici koja je okrenula ledja onoj koja je bila uz nju kad joj je bilo najgore, kad je došla u veliki grad na studije, sama, uplašena, provincijalka,  „u svom selu medju  prvima“,  ovde izgubila prve dve godine dok nije uhvatila ritam grada i zaplesala sa njim zaboravivši mladića kojem je obećala večnu ljubav kao i prijateljicu čije je rame natapala suzama…

I nije to samo priča o ljudskom kratkom pamćenju i zaboravu koji, čini se, najviše oštećuje dobra dela, loša se teže zaboravljaju… radi se o tome da ne volimo svedoke svojih loših dana, žive podsetnike naših saplitanja na životnom putu… ne volimo svoju nesrećnu sliku u nečijim očima jer više nismo ti ljudi i to bi da zaboravimo jer bili smo tada  mali, i bili smo jadni, a oni tu sede ispred nas sa živim sećanjem  na  to u očima… ili se nama tako samo čini… i  kao da nam ne veruju da smo sada dobro, da nas muž više ne vara i ne tuče…  i ne dive se dovoljno našem uspehu, i kad ćute mi mislimo oni se sećaju ko smo bili kad smo bili to što smo  bili pre nego smo postali to što smo sad…  i niko ne voli svedoke, u filmovima  ih ubijaju… zato se pravimo da ih nema, želimo da nestanu iz našeg života kao sećanje na kaljave opanke pre salonskih cipela ili  na onaj abortus od pre deset godina sad kad imamo najlepsu ćerku u vrtiću začetu s kim treba pa zato i rodjenu… ne volimo ljude koji nas samim svojim postojanjem podsećaju na loša vremena, na neku našu duboku nesreću i dramu… i zato odlazimo, i udaljavamo se, i imamo sve manje vremena za nekog, i bežimo od nekih ljudi kao s mesta nesreće, žurno i bez osvrtanja… od dobrih ljudi,  dobrih partnera  i  prijatelja čiji je jedini,  ali dovoljan,  greh to što  su bili tu kad nije valjalo, loš tajming je u pitanju…  jer oni su kao saučesnici u nesreći , dokaz da se ona desila,  i da  je bilo strašno, i da možda može ponovo da se desi  iako tako sada ne izgleda ali vrag bi ga znao… bežimo kao da su zarazni, zaraženi našom  bolešću koju su sa nama  nekad davno  podelili. Sramota nas je od sebe kad smo bili na dnu i ne želimo da se sećamo…. i zato  bežimo iz odnosa, napolje, na čist vazduh, u bolji život, u budućnost bojenu vedrim tonovima leta, u  nove nas gde juče ne postoji kao ni  jučerašnji ljudi koji nas znaju, koji svedoče, koje bismo da otresemo s ledja   jer sumnjaju u našu sreću, u to da su loši dani zauvek prošli, bežimo jer se i mi plašimo, i mi sumnjamo…

…jer glad se, kažu,  ne zaboravlja. Nikad.