Plav, izuzetno nizak, zdepaste gradje, momak u četrdeset i nekoj, nesrećan i nesiguran, muškarac rodjen da se uvek i ponovo zaljubljuje u žene koje ga neće, koje ga, zavisno od toga kakve su, žale ili se sprdaju sa njim. Lake žene bile su jedine kojima je uspevao da se približi. I njima se, kao i svim drugim ženama,  udvarao kupujući im cveće i bombonjere  jer je mislio da tako treba.  Njih je to baš zabavljalo, u njihovom svetu to je bilo shvaćeno kao  neverovatna, vanserijska perverzija.  I sa njima je, kao i sa svim drugim ženama, bio mek, predusretljiv  kavaljer, ofucan i prevazidjen, „šonja“.  Lake žene bile su jedine s kojima je doživeo nešto nalik na ljubav dok su se one rugale njegovoj smešnoj košulji, demodiranim pantalonama, cipelama, njegovom romantičnom pristupu i  očajničkoj žudnji u isto vreme,  isprekidanom dahu sa tri karanfila u rukama.

Jednom kad se, ko zna koje noći zaredom, slep od pijanstva, posrćući vratio kasno kući, pitao ga otac:

“Zašto, sine? Šta ti fali?”

I tada je onaj blagi, beskrvni  momak s početka priče odgovorio jezikom kamiondzije: “P….!”

Kao neki Bodlerov lik.  Sa željom, prostitutkama i  cvećem u pozadini.