Čitam danas vest o tome kako je jedan višestruki povratnik silovatelj silovao i satima zlostavljao devojku iz druge države koja je biciklom putovala po Evropi…
… ona ima dvadeset i san da na bicikli obidje Evropu… i tog dana je vozila bicikl u stranoj zemlji, manje prometnim putem, šumskom stazom želeći da uživa u lepoti prirode… naivno, lakomisleno, previdjajući potencijalne opasnosti kako se to može samo u dvadeset godina…
… on – više u zatvoru nego na slobodi, kažu za njega „dobar je sa nožem“, specijalizovan za dostavu i obradu jaganjaca za tamnošnju kafanu, neko, očito imun na ili čak bolesno privučen nečijom nevinošću… jasno je da nije gledao šumu i prolećnji dan na taj način i takvim očima… štaviše, radio je, i tog dana, ono što samo i najbolje zna da radi u životu – da od nečijih snova pravi noćne more, da uživanje pretvori u agoniju, da plavo nebo pokida u froncle, da zaustavi nečiju nevinu igru – jagnjeta ili devojke, svejedno… da potroši ceo nečiji život za par sati svog uživanja u nesreći koju proizvodi… jedinog uživanja za koje sposoban… ko zna kada i od koga tako trajno upropašten.
On će opet u zatvor jer očito ne ume da traje na slobodi, a ona… nju će sada lečiti profesionalci od toga što je spoznala kakvi ljudi postoje na najteži mogući način… i nikad je neće izlečiti da bude kao neko kome se to nije desilo… nikad, jer to je, prosto, nemoguće, takvi doživljaji obeleže i izmene zauvek… samo se ona „izlečila“ trajno od toga da ikada više uživa u vožnji biciklom kroz žumu, od iluzuje da je svet lepo mesto samo zato što ima prelepo drveće kroz koje probijaju zraci sunca… trajno se izlečila od nevinosti duše.
Dobro i zlo… djavolsko i čedno… nevino i pokvareno… zdravo i trulo… jagnje i nož… nepogrešivo pedofili nalaze nevinu decu, manipulatori čestite ljude, prevaranti naivne, poremećaji ličnosti one nesigurne, sumnjom u sebe mučene.

Čitam i još jednom se podsećam koliko je snažno zlo privučeno dobrim, kao noćni leptir svetlom… kako crno traži belu boju da se u njoj razblaži  a nju da posivi… kako bi zlo da potre dobro i da se prelije u njega kao da mu treba olakšanje kroz spojene sudove…  kao da mu je takvom zlom lakše kad nešto zauvek žigoše i obeleži svojim prisustvom, kobnim susretom posle koga više ništa nije isto i nevino prestaje to da bude… valjda je zlu to i cilj… i čista voda postaje mutna nakon lopate blata bačene u nju, nije više za piće i nije sveža i bistra već prljava kao ona lopata jer pamti njeno blato.

… i nemam mudrosti da shvatim zašto –  samo oči da to prepoznam i tugu i bes zbog toga koji se smenjuju.