Zlo. Ima ga svuda, pune su ga novine, ljudi ubijaju jedni druge, započinju ratove iza kojih ostaju zgarišta, izbeglice, silovane žene, unesrećena deca. Ubijaju iz obesti, ljubomore, povredjene sujete. Neki zlostavljaju decu, brat ubija brata zbog imanja, otac sina. I to je ono krupno, vidljivo, zakonom kažnjivo, ako se dokaže, zlo. Zločinac je obeležen, imenovan, ličnim imenom ili imenom nacije koja stoji iza rata, genocida, progona.

Mene, medjutim, brine ono sitno, svakodnevno, neprepoznato, često u najlepši papir umotano zlo, zlo koje zvuči kao briga za nas, zlo koje dolazi od najbližih, ono koje ne očekujemo pa ga sa zakašnjenjem ili, čak, nikad ne prepoznamo. Zlo majke koja nas nije želela ili nas želi samo za sebe  pa joj mi ili niko naš ne valja. Zlo drugarice koja je sama pa ne voli našeg partnera jer „zaslužujemo boljeg“ a mi joj verujemo. Zlo oca, uzornog gradjanina koji celog života vredja svoju decu govoreći da nikada od njih ništa neće biti ili iz dana u dan kinji ženu koja mu je rodila decu,  stara se o njegovoj košulji i punom tanjiru a  na oltar tog braka prinosi svoje zdravlje. Zlo čoveka koji šiba konja koji leži ili veže psa za lanac pa zaboravi da on postoji i koji nikada neće odgovarati za esencijalno zlo –  prema nevinom i bespomoćnom biću.

To „sitno“ ali svakodnevno, neprepoznato i zbog toga opasno, nevidljivo, sem po posledicama, takvo zlo je meni još strašnije jer je opšte, mnogo ih je zlih na takav način pa izgleda legitimno i uobičajeno a nije i ne sme da bude.

Plašim ga se jer o našoj, ljudskoj prirodi govori više od svakog leksikona i enciklopedije,  žao mi je kad ga vidim i prepoznam više puta dnevno i ne znam da li je sposobnost da se ono uoči dar ili prokletstvo.