Bes, pijanstvo, seksualnost… sveto trojstvo onoga kakvi smo stvarno… ne mogu se oteti utisku da je naše ponašanje u ovim trenucima kraljevski put u nesvesno… da su ovo perfektni projektivni testovi koji oslikavaju našu unutrašnju dinamiku, naše duševno zdravlje, ono što skrivamo, moralnost kako je mi vidimo, našu pravu prirodu… i čini mi se da su ta stanja, ti trenuci najbolji odraz onoga što jesmo mimo onoga što kontrolišemo i svetu dajemo kao socijalno poželjno ponašanje… u tim stanjima gde je kontrola najslabija postane vidljivo ko smo ispod hiljadu velova koje smo naučeni da nosimo da bi živeli sa drugima… i uverena sam da je naša lična nesposobnost da ispratimo konkretnog čoveka u nekom od tih stanja odraz naše duboke neuskladjenosti, nekomplementarnosti sa tim čovekom, konkretno… kao naizgled nevažan detalj od kog niko ne očekuje duboku spoznaju poput onoga „ne mogu da se družim sa čovekom čije cipele ne mogu da podnesem“… ako nam je nečije ponašanje u besu, pijanstvu ili nečije seksualne preferencije neprihvatljivo to je mnogo ozbiljniji odraz naše prave nepodudarnosti sa tim čovekom od one koja se odnosi na naše iste ili različite stavove i uverenja… jer ova je dublja, autentičnija, nevidljiva, izvornija, “pravija”.