Rat, koji, kažu, nismo vodili je gotov. Ratnici su se vratili kućama drugačiji. Stavili su u svoje zenice slike koje nisu za ljude…suočili se sa užasom, smrću, životinjom u drugima ali i u sebi. Nemoguće je zaboraviti taj osećaj, treba živeti s njim jer se živ pod zemlju ne može. Iskustva koja su tamo stekli, bez da su ih tražili,  su im promenila oči.  A oči se menjaju zadnje. Kad sve ode dodjavola.

Ljudi koji su osetili kako se granica život – smrt  lako prelazi treba sada da žive obične živote sa svojim porodicama s kojima se više medjusobno ne prepoznaju…beže od njih da ih zaštite od zla u sebi, od toga što više nemaju ništa da im ponude. Odlaze u sela, vikendice, pored vode, u polja, da čuvaju pčele, kopaju baštu, šetaju psa…da ne vide ljude, da ne čuju zvuke, da pronadju mir… ili čine sve da svoje najbliže oteraju od sebe da ne gledaju svoju sliku u njihovim očima, sliku onog što su postali sada kad više nisu ono što su bili. Žele samo da budu sami, na bilo koji način.

Teško je prići im, ne veruju nikome. Još uvek dobro vide u noći, vide čega ima i čega nema…u  noći i po danu, sami i sa ljudima.

Da li je za veterane rat gotov? Da li će se ikada završiti? Koliko vremena treba da se njihovi životi, originali falsifikata koje sada žive, vrate u neku, kakvu – takvu,  ravnotežu… kao ono  klatno koje izmešteno iz ravnotežne  tačke osciluje od maksimalne do minimalne amplitude dok se ne zaustavi u početnoj tački, onoj istoj, ali nakon što se kretalo levo – desno i zapamtilo to izmeštanje…svakim svojim atomom.