Dolaze ljudi često kod psihologa uplašeni što sanjaju da rade stvari koje nikada ne bi radili na javi… ili što im na javi svašta pada na pamet… i pitaju izmučeni grižom savesti i zgroženi nad sobom da li je to normalno, da li lude ili su već poludeli, kakvi su oni ljudi ako mogu to i da pomisle jer “to je strašno“… a istina je da možete poželeti sve, možete sanjati sve, možete imati prljave misli i prljave tajne, možete mrzeti, možete zavideti, možete imati misli kojih vas je sramota i želje koje vas plaše i uznemiravaju… svaka je misao dozvoljena – akcija nije… u čoveku ima mnogo tamnih mesta koja ne vidjaju svetlost i nismo mi samo od „leptirića“ i „na karnere krojeni“, imamo mi mračna naličja… i iza najsvetlijih lica… treba to znati i prihvatiti, bez straha od ludila, bez idealizacije naše ljudske prirode jer, pošteno, više je u nama djavolskog nego adjeoskog i nije zdravlje nemati zabranjene misli… to bi bio visok i teško održiv standard za nas jer smo mali, smrtni, obični i grešni… zdravlje je u tome da prepoznamo, razlikujemo i kontrolišemo ono što se sme i ono što se ne sme, što je negde definicija uračunljivosti u pravnom smislu –  „razlikovati dozvoljeno od nedozvoljenog i upravljati svojim postupcima“… ono što nije dozvoljeno je akcija proistekla iz zabranjenih misli i zato je i zakon predvideo kaznu samo za ono što učinimo a znamo da ne smemo, a ne i za lošu misao… ne smemo ubiti, ne smemo silovati a padaće nam svašta nedozvoljeno na pamet… i dok ne činimo loše stvari sve ostaje u ravni normalnosti, ali bez podilaženja nama, u smislu „čovek – kako to gordo zvuči“, jer ne zvuči i to znamo mi svi koji se bavimo ljudskom psihom, ali smo naučeni da ne osudjujemo lošu misao već razumemo čoveka kad već ništa zlo nije uradio… jer misliti se sme sve i nije teško zamisliti koliki bi pakao nastao da su naše misli vidljive… šta bi bilo sa prijateljstvima, ljubavima, roditeljstvom… zato bez laskanja o tome kako je čovek posebno biće i bez osude kako je strašan, jer on jeste i jedno i drugo i ko to ne prihvati ne može da se bavi poslom pomagača jer nije naše da osudjujemo i projektujemo mape u koje se smešta čovek, pa ko štrči ode glava, već da razumemo i prihvatimo prvo svoju pa onda i nesavršenu prirodu čoveka preko puta.