Kako li se, posle par meseci ili godina, osećaju “celebrity“ žene, kada čitaju intervjue koje su kao ogorčene, ostavljene ili prevarene žene dale za novine koje su njihovu intimu, uz njihovu punu saradnju, prevele u tekstove tipa „istina o mom braku“i koje je neko posle čitao dok kuva grašak ili se vraća s posla autobusom… nečiji život u papir za potpalu… koliko loše treba da ti bude da ispadneš na takav način… da osećaj koji se deli samo sa najbližima (onima koji te vole) podeliš sa hiljadama ravnodušnih, znatiželjnih ili, čak, zluradih, nepoznatih ljudi kojima je drago što „i bogati plaču“, bivaju ostavljeni, prevareni i što sa decom napuštaju „malu oazu ljubavi“ koja je prestala da to bude… što im se dešavaju ružne stvari izmedju dva crvena tepiha, što im se dešava život kao i svima nama… Treba znati dostojanstveno napustiti partiju koju smo izgubili, ustati od stola kao čovek bez da se teturamo… treba znati u tišini napustiti potrošene ljubavi, pohabane brakove bez iznošenja detalja koji bi trebalo da pokažu koliki je gad neko bio prema nama makar i bio, koga briga… koja je svrha toga… šta smo time želeli… a šta smo postigli… koja je dobit od bacanja bisera pred svinje kojima je i onako sasvim svejedno šta jedu… zarad čega… da bi nekog naružili, da bi se požalili, privukli pažnju…
Zar nije lepše uraditi ono što je u takvim situacijama savetovala Elizabet Tejlor, ekspert svoga doba za rasturene brakove i propale ljubavi:
“Sipaj sebi piće, stavi karmin, saberi se” … i ne govori ništa dok ne povratiš kontrolu nad sobom i onim što bi rekla.