Zamislimo da imate tajnu… da ste u nečemu ili sa nekime… da nešto planirate ili se za nešto spremate… da ste u nekoj priči, nečim angažovani, nečim zaokupljeni i da to krijete… da ste nesigurni u neki svoj izbor… ustreptali ali uplašeni da li je nešto dobro za vas… hteli bi i ne bi… i ne znate da li radite pravu stvar… da li ste sa pravim čovekom… na pravom mestu… je li to dobro za vas… nećete li se kajati…
Ima jedan dobar način da se približite odgovoru: zamislite šta bi o tome što radite u tajnosti rekao onaj što vas najbolje poznaje i najviše voli… partner, prijatelj, vaše odraslo dete… dakle, ne nikako šta bi o tome rekli ljudi, kao jedna nediferencirana masa, nego isključivo neko ko vas poznaje i voli… da li bi taj neko blagoslovio vašu akciju, da li bi podržao vaš izbor… kako bi reagovao da mu kažete… smete li da mu kažete… zašto mu niste još rekli… nekom ko vas dobro zna i mnogo voli…

… jer takvi ljudi vide najjasnije sliku u kojoj smo i da li nam je tu mesto… u njima je uskladištena naša istorija do tog časa i oni se sećaju naših iskustava i kako smo ih sa njima podelili…  i šta je palilo a šta gasilo svetla na našim horizontima… sećaju se ali bez onih snažnih osećanja koja mi imamo sada i tada i koja mogu da nam utiču na ponašanje… i oni znaju je li to naša“ šolja čaja“ ili smo poleteli visoko… da padnemo duboko i tresnemo snažno.
Naši ljudi, mudri i dobri, probrani jer nikad ih nema mnogo, jedan ili dva… njima treba reći, sa njima podeliti i oslušnuti šta nam kažu.
Ako imate tajnu želju… ili akciju… ili ljubav… ili interesovanje… plan…. kome biste to rekli?
Ako niste – zašto niste? Da li se bojite šta bi vam rekli?
Da li može biti dobro za nas ono što krijemo od onih koji nas najviše vole i najbolje znaju?