Kad je čovek dugo  zaglavljen u nekom stanju, situaciji, kad stagnira, ne miče se, živi bez da živi, kad  je sasvim ukopan u  mestu i kad je na kauču njegovog života rupa od ležanja, tada, ma  kako to nemoguće i daleko izgledalo, koliko to teško iz te pasivnosti bilo- on treba da skoči, da izadje, učini nešto hrabro, radikalno,  mora da pokuša da povrati kontrolu nad životom, mora da rizikuje u situaciji kad mu se nekretanje osladilo do obamrlosti, kao kod onih što umiru  zaledjeni od hladnoće na planini i koji bi radije sačekali smrt nego se pokrenuli.

Ali tu odluku mora da donese sam, impuls mora da krene  iz njega  jer on je taj koji će odluku i posledice odluke morati da iznese na mračnom putu kojim je krenuo i gde neće biti nikog i ničeg, ni svetla, ni čoveka, samo sećanje na impuls i odluka čvrsta dovoljno da osvetli, da ohrabri, da pogura.

Jer nije važna pamet, ni lepota, ni bogatstvo: pobednika od gubitnika deli samo volja i zdrav razum  i  samo oni odlučuju idemo li dalje, na sledeći nivo igrice života.