Ako nismo u stanju da napustimo neku toksičnu situaciju ili odnos, ako trebamo vreme, još vremena… ako čekamo čudo koje će umesto nas preuzeti odgovornost za našu slabost i nečinjenje… ako svesno ostajemo tamo gde nam mnogo nije dobro, naše telo može da na to ne pristane mimo naše odluke i ono samo, nezavisno od nas može da odluči da tu situaciju napusti tako što će neki naš organ napustiti nas… otkazaće poslušnost i prestati da radi kako treba…i sve neizgovorene reči, sve odložene akcije, sva poniženja i svadje, sve progutane uvrede, kompromisi, prevare, laži, izdaje i grubosti postaće internistička dijagnoza i sve će naše muke zaplesati nevidljivi ples u čekaonicama domova zdravlja i kliničkih centara jer smo ućutkivali sebe, zanemarivali sebe, dok smo sebi govorili “samo da deca porastu, samo da se zaposlim, samo da …” jer naša tela su mudrija od nas, i beskompromisnija, i hrabrija i neće čekati večno da uradimo ono što moramo… i naša tela će nam prvo verovati i daće nam vremena da održimo obećanja koja smo im dali, a onda će izneverena, kad prepoznaju našu laž skočiti sa zadnjeg sprata zgrade u plamenu dok mi govorimo sebi da je to što gori tek plamičak, logorska vatra izvidjačka… naša tela neće večno zatvarati oči ako ih mi zatvorimo, naša tela poznaju vrednost vremena i našeg ograničenog trajanja… naša će tela prvo šaputati, pa biti glasna, pa vikati, pa urlati dok mi odlažemo da se spasimo, da spasimo i njih… Bolest je, često, (ne)prepoznata bol duše o čije smo se potrebe oglušili ućutkujući je kao da je dete koje nam dosadjuje dok mislimo da imamo preča posla, da živimo život kako smo zamislili da treba.