Da bi prihvatili ono što im govorimo, ono čemu ih o životu učimo, naše vaspitne stavove i zabrane, kritiku, da bi usvojili pravila, naša i ona koja iz sveta dolaze, da bi čuli naše reči i onda kada im zvuče nesuvislo i kada se kose sa nihovim željama i ubedjenjem – naša deca treba da, pre toga, prihvate nas… samo je to put i to je uvek vezano… od roditelja koji nastupa samo kao autoritet, s „jer ja tako kažem“ pozicije, dete neće prihvatiti ni najbolje savete i uputstva i kršiće ih makar na svoju štetu… roditelj mora da pre nego savetuje, uči, kritikuje, brani bude prihvaćen kao onaj koji voli, kome se veruje… mora da zasluži detetovo poverenje i ta nužnost da napusti i ne zloupotrebi svoju poziciju moći i svaku debatu sa slabijim (zavisnim) od sebe završi pukom demonstracijom sile doneće mu, na duže staze, dete koje je „vaspitano“, kako se kaže. Ali to odricanje od instant moći zahteva ozbiljan rad na sebi i odnosu sa detetom… znači, strpljivo saslušati brbljanje desetogodišnjaka i bezobrazluk tinejdzera, razumeti njegove, nama potpuno glupe, smešne ideje, progutati ih, obraditi pa ih vratiti pošiljaocu obogaćene našom sitnom intervencijom koju smo ubacili u njegovu pamet… intervencijom dovoljno sitnom da je ne prepozna i odbaci a dovoljno krupnom da uradi ono što je posao svake intervencije – da interveniše i okrene dete u smeru u kome bismo da ga vodimo.
Ali, pre toga ono treba da prihvati nas… kroz ljubav koju će za nas osećati i kada spolja sve bude kuvalo od otpora prema nama… ta bazična ljubav, to zlatno jezgro čuvaće ga od nesreće koju bi samo sebi moglo da nanese radeći protiv nas, radeći protiv sebe… jer ako smo u njemu onda smo trajno u istom timu, na istom mestu.
A opet, moramo znati da će jedan deo naših zabrana dete uvek kršiti i da nam neće sve reći, da nije providna folija jer niko nije, da će u nekim, da će u mnogim stvarima otići malo van „naše zone dejstva“ i da je to neophodno jer odrasta u drugačijem svetu od onog u kome smo odrastali mi… jer mora biti u svom vremenu a ne vremenu svoje majke ili babe.
… i šta tada „siroti“ roditelj da radi… isto što i uvek: da čuje, sažvaće, obradi, načini korak naviše, izadje iz svoje zone komfora i ubaci malu intervenciju… ili, često, primi intervenciju s druge strane… jer roditeljstvo nije jednosmerno i nije statično, i ono zahteva rast, ne završava se jednom zauvek što je, zapravo, mnogim roditeljima teško da prihvate… roditelji koji hoće da uče biće nagradjeni dobrim detetom i dobrim odnosom sa njim.
A cilj svakog roditelja je da podigne dete bolje od sebe, bolje od najboljeg svog sna o detetu koje je želeo.