Celog života nas uče da se prilagodimo, da ne štrčimo, da budemo kao sav svet, da se ne razlikujemo… razlike imaju loš predznak… stapanje u masu obezbedjuje preživljavanje i prilagodjavanje… ako smo drugačiji – ne valja… „ti si najpametniji“ je prekor i opomena a ne kompliment… i mi naučimo da budemo jedni od mnogih… i postanemo osetljivi na svaku našu nesavršenost… na duži nos, na „duži jezik“, na pege i ridju kosu, na svoju buntovnu narav, na to nešto najviše naše što nas odvaja od drugih i definiše… i mi bi da ga potremo, da se ne vidi…

A ne treba tako… treba to što nas razlikuje, tu našu „neprilagodjenost“ u izgledu ili umu zavoleti… i naglasiti… i grad nad njom izgraditi… na tim loknama koje besomučno peglamo da ispravimo kosu, na poetskoj duši koje se stidimo… i pisati pesme ako to najbolje znamo… i dati svetu nešto novo što samo mi imamo…. i dati svetu original… ali ga prvo stvarno zavoleti… to što nas razlikuje, tu nesavršenost, to drugačije što imamo, to gde smo najviše mi… a onda to hrabro isturiti i „biti poseban i biti samo svoj“… i hrabro nositi tu svoju posebnost i ne bežati od nje, i ne skrivati je, i ne kamuflirati… izložiti je transparentno da se vidi pa – „kom opanci, kom obojci“… jer svetu ne trebaju falsifikati nego originali.
Razlikuješ se… udji medju ljude sa svojom razlikom… pridji im ostajući svoj… donesi svetu nešto što nema… ponosno nosi svoju posebnost, baš ono što te najviše razlikuje i što bi da sakriješ… svoju životnu priču, svoje ožiljke na telu i duši, svoje lokne, visinu i težinu, temperament, svoju pomirljivost ili svoju drčnost (obe su potrebne)… zavoli svoju različitost, istinski, snažno, posvećeno, sigurno… ne stidi se nego se ponosi time što si ti… i budi spreman da se mnogima nećeš dopasti… i da će se krug oko tebe suziti… i da će mnogi ljudi prirodno „otpasti“ ali da će ti ostati oni koji će voleti tvoju ljubav za tebe… i tebe… jer ljubav za sebe je zarazna.