Kako živeti srećno ?

Prvo odlučite hoćete li da budete dobri i prilagodjeni  ili srećni… to ne mora da isključi jedno drugo ali ponekad moramo da izaberemo… ako želite da, pre svega, budete srećni, nastavite da čitate jer ovo nije tekst o dobroti i prilagodjenosti. Ovo je, više, jedan praktikum za sreću, prilično brutalan.

Prvo treba  realno i  iskreno sagledati  sebe. Takvi smo –  kakvi smo.  Sa tom težinom, tom visinom, lepi toliko koliko smo lepi. Moglo je bolje ali moglo je i gore, dakle – to je to. Zatim prepoznati kod sebe ono što se smatra lošim osobinama:  na primer,  impulsivnost, neodlučnost, tvrdoglavost, pasivnost, težnja da dominiramo, sklonost da odustajemo, želja da živimo u luksuzu.  A onda to sve lepo prihvatiti: takvu figuru, takav karakter, takve preferencije.  Zaista prihvatiti…i zavoleti. Nije jednostavno jer da jeste bilo bi više srećnih.  Ali je neophodno.  Dakle, prihvatiti a ne menjati ono što je loše. Zvuči jeretički, znam, ali tako treba.

A onda  kada znamo i prihvatamo ko smo treba znati da takvi kakvi smo ne odgovaramo svima, niti oni odgovaraju nama…i zato se treba okružiti onim ljudima koji nam prijaju i koji naše loše osobine tolerišu bolje nego neke druge loše osobine koje mi nemamo …i onda se odmah, na samom početku bilo kog odnosa koji biramo (prijateljstvo, ljubav)  treba okrenuti i otići ako nekom nismo taman, gde se stalno nešto branimo i pravdamo, osećamo loše, gde slušamo o tome šta treba da kod sebe menjamo, odnosa gde se svaki razgovor svodi na raspravu i objašnjavanje, gde se nekome neprestano prilagodjavamo da bi valjali…jer je u takvim relacijama sadržana implicitna pretpostavka  da smo mi pogrešni, da treba da čujemo boljeg, bio to ljubavnik, prijatelj.

…srećni su, voleli ih mi ili ne, na svojoj strani i ne biraju da traju u takvim odnosima …i to ne zato što druga strana nije u pravu, nije dobra. Ne, nego jer nije dobra za njih čim bi da ih toliko prekraja. U startu prepoznaju pogrešan kroj, svoj ili tudj svejedno je sasvim i znaju  da, kao kod svih stvari koje se, nakon što su loše skrojene, prekrajaju, seku, ispravljaju, krajnji rezultat nije dobar…jer najbolje je hodati s onim kome smo taman, čija smo veličina i kroj, ko nema potrebu da nas sužava, širi, usporava, utišava. Nije do njega ali nije ni  do nas i dobro je to znati. To nas oslobadja opasnog poriva da menjajući sebe preuzmemo previše odgovornosti  za odnos…da se stalno nešto savijamo, istežemo, doterujemo, baždarimo da bi nekome  bili taman.

Nismo za neke ljude  i oni nisu za nas i niko tu nije loš. Grešimo ako po svaku cenu pokušavamo da se udenemo u nečiji kalup kao one maćehine ćerke koje grče stopala ne bi li ušle u Pepeljuginu cipelicu…i isto smo tako ružni kao one kad pokušavamo da se prilagodimo cipelici koja nije naša, princu koji nije naš već rodjen za drugu devojku… ružni prema sebi i drugome kada lažemo da smo nešto što nismo…nema tu sreće…jer sećate se…upoznati, prihvatiti, zavoleti. Tu je ključ. I onda „samo on može da je trpi“ –  verovatno, ali našla ga je i sa  njim je srećna. Uostalom, pogledajte –  nisu srećni prilagodjeni nego oni koji „voze svoju vožnju“, pa ko voli s njima može, ko ne voli, i to može.

Ovo nije tekst o samorazvoju i duhovnosti. Ovo je tekst o tome kako stvari stoje dok mi pokušavamo da budu drugačije.