Žene… pročitale smo tonu papira o muškarcima: kako da nas zavole, kako da ih zavedemo, kako da budemo lepe, kako da se odluče za nas, kako izgledati, šta reći, šta prećutati, kako se obući, kako se ponašati, koje je rublje najefektnije, kako imati “smokey eyes”, kako prikriti nedostatke, kako naglasiti vrline, kako, kako, kako… a čovek ne bira ženu jer je ona najlepša, najpametnija, najseksualnija, najzanimljivija, bilo šta naj – on bira ženu koja mu je taman za takvog njega u tom trenutku, za potrebe koje su mu u tom trenutku dominantne, za muškarca kakav je on tada… možda će izabrati pametnu, možda manje pametnu, možda fatalnu, možda neku nedostupnu da se njome bavi, da ga muči “celi dan do podne”, možda lažljivu da ga laže, možda nevernu da ga vara, ili će, možda, potpuno neočekivano, izabrati, prosto, ženu koja mu je udobna, ko kućne papuče, s kojom može biti miran i to je, često, potpuno racionalna odluka o tome za koji je nivo igrice spreman i nema to veze sa onim kako ih mi vidimo… izabrana žena ne mora ni po čemu biti superiorna u odnosu na sve druge… može biti sasvim obična, najobičnija, prosečna po svim parametrima, gledano očima druge žene… jer najčešće je u pitanju spoj muškarčevog unutrašnjeg tajminga i toga kako je on vidi… ponekad oni samo žele jednostavan život koji teče… muškarci su, često, mnogo racionalnija bića nego što žene misle i otuda je svaka vrsta saveta iz popularne štampe u smislu “kako ga zavesti” nešto što treba posmatrati kao zabavno štivo, nikako kao praktikum za sretan partnerski život… to su samo šareni tekstovi za lagana kišna popodneva kakvo je i ovo danas.