Žena u nekim zrelim godinama dolazi zbog gubitka osećaja da u bilo čemu uživa, povlači se, nema energije za svakodnevne aktivnosti, ali ima proboje lošeg raspoloženja kada bez vidljivog povoda reaguje snažno, ponekad baci predmet koji ima u ruci, kaže reči kojima se ne ponosi.
“Na koga ste ljuti?“, pitam je.
“Na sebe“, odgovara.

„Na koga još, posle sebe?“, ne odustajem.
„Na nikog“, odgovara.
„A posle sebe i nikog na koga ste ljuti?“, insistiram.
„Pa… možda malo na majku koja nije nikad zadovoljna ničim što uradim, a voli sestru više od mene koja nikad ništa za nju ne radi“.
„Na koga ste još ljuti?”
„Na sestru… jedva da imamo neki odnos, ponaša se kao da je majka samo moja briga, a majka sve čini i više daje njoj… ponaša se kao da to ne vidi“.
“Na koga ste još ljuti?“
“Na snaju… godinu dana mi nije dala da vidim unuče… sad ga vidjam, ali izgubila sam onaj najlepši period… ono kad bebe mirišu, znate na šta mislim?“
“Na koga ste još ljuti?“
„Na starijeg sina… udaljio se…nedostaje mi što sa mnom ništa više ne deli… bili smo mnogo bliski…“(plače)
” Na koga ste još ljuti?“
“Na mladjeg sina… nema posao, završio fakultet… sve smo mu mi krivi, ja i otac smo mu krivi… mi nismo krivi…“
Nikad nismo ljuti samo na sebe…ljutnja na sebe ne postoji kao takva, sama za sebe… ljutnja na sebe je prva linija odbrane, ona koju priznajemo sebi jer je društveno poželjna, dozvoljena… kako se ljutiti na majku, dete, sestru… a, to je život, jer upravo nas ponašanje najbližih najviše zaboli… ljutnja na sebe je prerušena ljutnja na druge i postoji kao ljutnja na sebe samo u onom smislu da smo ljuti na sebe što ne reagujemo kvalitetnije, što ne kažemo šta treba, što nas boli koliko nas boli a to ne možemo da sprečimo, ali je uvek drugi čovek, neko preko puta nas, uključen u naše osećanje.

Ljutnja na sebe je drugo lice tuge što odnos sa nekim nije bolji i što se osećamo nemoćni da to promenimo.