Nešto se dogodilo s muškarcima… od lovaca postali su ulov, a žene su postale lovci. I niko se u tome nije dobro snašao. Majke ne vaspitavaju sinove da budu muškarci za neku ženu sutra nego da budu njihovi sinovi večno. i oni sve teže preuzimaju ulogu odraslog muškarca ili to urade nakratko i vraćaju se u zonu detinjstva gde je ljubav majke bezuslovna, gde je potrebno samo da budu tu, i da budu sinovi, da ništa ne moraju, da će sve one, majke da urade za njih… a ljubav žene treba zaslužiti, i ona nije bezuslovna i tu  postoji konkurencija. A otac je često odsutan, negde u gradu, “s društvom” ili tu, pored, ali odsutan psihološki iz vaspitanja dečaka, zagledan u novine ili televizor jer je čuvanje dece ženski posao…i onda dečak raste samo sa majkom, uči i upija žensku energiju, i onda se jednog dana “mačo” muškarci suoče sa tim da im je sin sve samo ne muškarac i uplaše se tek kad njihovu sliku o idealnom muškarcu naruši sin čija je muškost diskutabilna… a sve je tu prirodni red stvari. Dečak je slušao ženske price, ženski način razmišljanja, učio je kretnje i upio enegetsku vibraciju žena, majke, sestara, prijateljica majčinih… ili ga je majka čuvala praveći od njega sebi partnera nezadovoljna njegovim ocem, činila mu sve, nije postavljala granice, samo da je voli, jer ima samo njega, sebično ga vezavši za sebe i ne spremajući ga da sutra bude muškarac nekoj ženi, odrastao, odgovoran, zaštitnik koji neguje, čuva, omogućava već neko koga žena čuva, štiti, kome omogućava… i pritom čini sve a ne traži ništa… a odrasloj ženi takav muškarac nije potreban, potrebno joj je da bude žena muškarcu a majka deci… i onda imamo nesretne priče žena koje su se udale za neke dugo čekane ili jedine sinove u porodici koji su porasli u potpuno neupotrebljive ljude, bahate ili, pak, neostvarene, bez volje koja je ubijena time što je neko uvek nešto radio umesto i za njih, koji žive u svetu detinjstva gde je dovoljno samo da budu, da postoje, kao sinovi, kao majčina vizit karta, najveći i jedini njen uspeh, štagod radili, pili, kockali ili prosto ne radili ništa, baš ništa…a ako se otac nekog trenutka i uključi i proba da razbije partnersku relaciju koju su majka i sin napravili, on često bude grubo oteran kao neko ko narušava bajku, savršenu ravnotežu bezuslovne ljubavi, idilu kojoj niko nije potreban da je kvari, ni otac ni druga žena sutra… i očev pokušaj postavljanja granica bude dočekan sabotažom majke i sina kojima to ne odgovara, svakom iz svojih razloga ali dovoljno jakih da izdrže svaki upad trećeg lica u njihov savršeni svet…

…Nezdrav svet jer decu ne radjamo da nam sačuvaju brak, budu partner koga nemamo,  društvo u starosti već odrasli, sposobni da vole i rade, i da se bore i da nas napuste, i budu svoji ljudi i imaju  svoju decu i staraju se o njima…jer to je prirodan poredak a” ljubav je dati krila” i porinuti brod u more jer “brod je u luci siguran, ali brod nije za luku pravljen”.