U našoj je prirodi da se komotno osećamo sa prijateljima koji nam povladjuju, slažu se sa nama, koji nas obožavaju (ili se bar tako ponašaju, što često ne razlikujemo), koji izgledaju kao da o nama misle sve najbolje: da smo sposobni, pametni, da lako rešavamo probleme, da možemo sve… lepa je ta naša slika u njihovim očima… i zavodljiva… ko bi joj odoleo.

I tako iz dana u dan mi se okružujemo „podanicima“ kojima dajemo snagu, utehu, savete a zauzvrat dobijamo njihovo poštovanje i divljenje… jednom rečju – pravimo jedan neravnopravan odnos u kom nam je udobno na visokoj stolici u koju smo posadjeni.

Ali, naidju teška vremena… ona uvek naidju za svakoga od nas… i tada „podanici“ ne pomažu jer naš odnos sa njima nije u startu tako postavljen. Naviknuti na našu kompetenciju u svemu, na to da ih slušamo i savetujemo, oni i ne pomišljaju na mogućnost da nama treba pomoć, uteha ili savet. U takvim vremenima oni, prirodno, otpadaju od nas jer je dinamika našeg odnosa takva da mi pomažemo njima, pri čemu oni dobijaju slušaoca i vodjstvo, a mi osećanje svemoći. Oni tada niti znaju kako, niti pomišljaju na to da promenimo uloge. Oni se tada udaljavaju od nas jer, obuzeti svojom mukom,  mi više nismo tako zahvalan slušalac, ni tako posvećen, ni tako moćan što je za njih razočaravajuće… i tu je kazna za nas koji takve relacije gradimo.

…jer kad nastupe teška vremena i kada nama zatreba vodjstvo i uteha mogu nam pomoći samo i jedino bolji od nas… ili bar isto toliki… koji su bili tamo gde smo mi sada, koji razumeju kroz šta prolazimo, oni sa više slojeva koji vide na kom smo se sloju mi zaglavili, koji se sa nama ne slažu bespogovorno, koji nas ne gledaju odozdo nego iz iste ili više ravni, koji ne prepisuju naša rešenja nego imaju bolja pa i za našu muku, koji nam kažu bez pardona da grešimo, da loše vidimo, da smo na krivom putu… i to nam možda ne prija ali je lekovito („na ljutu ranu – ljuta trava“),  pomaže, jer sa zemlje nas može podići samo onaj viši od nas… i takve treba čuvati… njihov broj je mera naše šanse da preživimo teška vremena… jer  svi „podanici“ ne vrede kao jedan takav mudar prijatelj, bolji i veći od nas, koji nam pomaže da ustanemo ili zaustavlja naš pad…  s ljubavlju i, ako treba, brutalno.