Ništa mi, zapravo, ne znamo jedni o drugima. Uverenje da se poznajemo je iluzija…jer „čuvaj se besa mirnog čoveka“, velika tuga je ispod najveće veselosti, meko srce ispod čelične fasade, ženska priroda pa i potrebe…ispod naglašene muškosti, nemoral i razvrat iza prepeglanih linija na pantalonama koje su tu  da drže spoljne granice kojih unutra nema, glad za najnevinijom ljubavi ispod davanja sebe za mali novac onoga kome je telo jedino što  ima i može da ponudi za mrvu nečije, makar, plaćene naklonosti.

Ništa mi ne znamo o ljudima jer svaka prenaglašena manifestacija krije u sebi svoju suprotnost, duboke rane prave najveće ožiljke kojima je svrha da ih pokriju kao što se oko svakog defekta na telu formira mnogo novog, nepotrebnog tkiva. I vrhunac poznavanja čoveka na kraju je u zaključku da čoveka ne možemo poznavati, da paralelno sa znanjem i intuicijom nakon dugog bavljenja ljudskom dušom raste i svest o tome da konkretan čovek uvek može da iznenadi i nas i  sebe i da samo najveća neznalica može da kaže da poznaje ljude…jer iznenade… slabi snagom, jaki slabošću, iznenade svojim svetlim/tamnim trenucima kad mislimo –  promenio se… nije se promenio, samo je neki njegov potencijali postao vidljiv jer ne poznajemo jedni druge, ne poznajemo ni sebe i ne znamo koja naša crta, lepa ili ružna može da iskoči u situaciji koja je isprovocira da se pojavi …jer „prilika stvara lopova“, „vrata se od poštenih zaključavaju, lopovima ključ ne znači ništa“. I svaka naša pretpostavka o nekom  pojedincu zaprljana je našim generalnim sudovima koji su iz naše prirode proistekli,  jer „ko o čemu –  k…a  o poštenju“ i „nisu svi ljudi loši kao što to loš čovek misli“ .

Treba se čuvati toga da „dajemo desnu ruku da taj čovek…“ jer su nam potrebne i desna i leva ruka a varljiv je čovek, krvav ispod kože i nepoznanica sebi a kamoli drugima.