Mnogo puta izrečeno „izvini“,  jednog trenutka nema ko da čuje, istinski čuje, jer nikad nije ni bilo istinski rečeno… jer oni koji nas vole ne čine prečesto ono zbog čega bi se izvinjavali.
… nakon što budu mnogo puta povredjeni u nekom odnosu ili odnosima, generalno, neki ljudi kao da izgube prijemčivost za dobro u svojim životima, ne prepoznaju više dobre ljude i dobre prilike… ugase se, zatvore za svaku novu mogućnost i pozitivan ishod… odustanu od života… ne veruju više… i kao da postoji neka, gotovo, fiziološka, zasićenost povredama, lošim izborima i procenama koji potroše čoveka potrošivši njegove kapacitete za sreću u receptorima u mozgu… kao da postoji neka kritična masa nesrećnih okolnosti nakon koje čovek izgubi veru u pozitivan ishod i postane gorak, i zamrznut, i udaljen… jer, što reče jedan moj profesor, “svet nije uvek pošteno mesto gde pobedjuje bolji i trijumfuje pravda”… kao ni u prirodi, uostalom… najsporije trči stara ili bolesna antilopa… i to gubljenje vere kod čoveka izmučenog teškim odnosom ili teškim životom je najdjavolskije od svega, jer ga trajno menja, menja njegovu suštinu, učini da pogne glavu i zaboravi koliko je poseban, dragocen, i on i život koji živi i koji ističe dok on životari nakon što je izgubio nadu. I menja mu se korak, i oči, i reči koje izgovara, i hod mu se menja… i ljudi osete ugašenog čoveka pre nego su i stigli da to očima vide i razumom shvate.