I kao što u svakoj noći postoji začetak dana, i u svakom jutru počinje odbrojavanje do mraka, i kao što se  nakon greha radja dete – oličenje nevinosti  i kao što svaki ekstrem sadrži u sebi zametak svoje suprotnosti (otuda je važna mera), tako sam danas na kontejneru ispred zgrade, kontejneru punom siromaštva, bede i onog čega u kontejneru prirodno  ima – djubreta, zatekla par cipela koje nisu bačene nego ostavljene nekom kome trebaju… malo čiste svetlosti i dobrote na tom prljavom mestu…  trenutak gde je neko ko ima mislio na onog što nema ne sa gadjenjem i arogancijom nego s  ljubavlju, ničim izazvanom željom da pomogne, da obraduje… jer mogao je da  ih baci unutra da se ne vide,  da onaj kome treba mora da zagura ruke duboko da to  izvadi, da se zaprlja, da se podseti koji je njegov usud… ne, neko je mislio na to da  ga toga poštedi, ostavio mu je kao čoveku, da samo pokupi, zahvalno… dragocenu stvar… poklon od nekoga ko je u ovom trenutku, u ovoj raspodeli životnih karata imao sreću da bude onaj koji može da da… parče čiste dobrote u prljavom vremenu, na prljavom mestu.

I tako se, sigurna sam, svako zlo na svom maksimumu iscrpi jer ništa ne traje večno i sa istom snagom, umori se i nesreća… i crnilo na svom maksimumu evoluira u svetlo jer to su prirodni zakoni, jer  stvari ne mogu trajati večno na isti način i sa istom jačinom.

I draga mi je i ruka što ostavlja i ona što uzima jer smo ljudi, smrtni i ranjivi… i možda su ta dvojica iste krvne grupe koja bi onom drugom spasila život nezavisno od toga koje prvi nosio iste cipele.

I svi smo samo neko vreme tu…  na suncu ili u mraku