Novčic za nečije misli… ili najnobelovskija od svih nobelovih nagrada na svetu za onog ko uspe da nauči čoveka da ovlada emocijama a ne ostane potpuno bez njih… da obuzda bes, da ovlada tugom, da pobedi strah… najjače sabotere sreće i najveće pokretače kretanja… u pogrešnom smeru… jer nema goreg cilja od onog gde se besan ili nesrećan čovek uputio… i goreg epiloga kad tamo stigne… a slab je čovek i krvav ispod kože… vodjen emocijama i tek malo razumom… a i to šta razumom zove često je varka uma – prerušene emocije, obučene u reči, naizgled racionalne motive, izbore, uverenja, a ispod – bes, strah, tuga… stare skrivalice, šampioni transformacije, mimikrije, pretvaranja… slepi vodiči krupnih koraka… divlji konji koji trče još dugo nakon što su zbacili jahača.
Zaustaviti bujicu misli u glavi besnog i vrelinu u čelu i telu kad misli o objektu svog besa… zauzdati strah kad poteče krvotokom, kad bi čovek da ustukne, da pobegne, da nestane, da ga nema… ili tugu… „treba znati kako pobediti sate što ubiti mogu udarcima svojim samo srce sreće“, nije, u teškim trenucima, samo privilegija odabranih… dodju vremena kad je i mali čovek, bez velikih ambicija, voljan samo da preživi što mirnije svoj vek, pozvan na nadraste svoje limite, da ide preko onog dokle bi hteo, da skoči na novi nivo igrice… vremena koja ne pitaju „možeš li“… samo te pokupe i podignu u vazduh… ali je prizemljenje do tebe… jer nigde nikog nema da ublaži pad… ili sletanje… i svi su tu ali ne za tebe… i svaki savet i svako ohrabrenje traju koliko traje rečenica kojom te hrabre a onda se zatvore vrata i svako ostane sam… i mali i veliki… sa sobom… u dobrom ili lošem društvu.

Ali – to je to… taj prvi strah, iskonski, najdublji, od nečeg tamo, od samoće duboke kao svemir, od praznine kad bi da uhvatiš majčinu ruku i užasa kad vidiš da je nema, kad si mali ma koliko sedih imao.
… jer „svi smo mi deca i uvek je ono naše kuće mrak“… a nekad je mrak baš gust…  najgušći pred zoru, kažu oni što se u mrak razumeju.