Pre nekoliko godina jedna žena mi je dovela majku da porazgovaram s njom – namrštenu, nezadovoljnu, kapricioznu staricu koja mi se sve vreme, šapućući da je niko ne čuje, vrlo ozbiljno i sasvim ubedjena u svoj sud, žalila na nju, svoju ćerku zbog nečega što je doživljavala kao nepoštovanje, a što se sastojalo u tome da joj ćerka donosi jaja kuvana pet minuta a ona voli kad se kuvaju četiri pa joj zbog toga ne otvara vrata nego spolja stavi cedulju da šta ima ostavi ispred jer je ljuta… staricu koja je celokupnu imovinu prepisala nepoznatim ljudima da je ne bi ćerka dobila posle njene smrti ( a oni su odustali od toga da vode računa o njoj i pobegli glavom bez obzira posle svega nekoliko meseci) … staricu koja je sa puno mržnje govorila o svojim unucima… reklo bi se –  “stara, ne zna šta priča”, ali ne pričaju svi stari ljudi isto i starost i slabljenje kontrolnih mehanizama u starosti nepogrešivo na videlo iznose prava svojstva ličnosti, nikad ništa novo, nikad ništa čega pre nije bilo… mogla bih ja njene žalbe drugačije da shvatim i poverujem joj, jer ima nezahvalne dece koja se ružno odnose prema roditeljima, da nisam videla tu majku: ljutu, hladnu ženu, obešenih uglova usana,  skupog osmeha i monotonog glasa, obučenu u lepu zelenu haljinu  (sa bež perlama oko vrata) od koje su zelenije bile samo njene otrovne reči i neprestane žalopojke i oštre kritike upućene ćerki; i ćerku: ispijenu, uplakanu, nemoćnu ženu u zrelim  godinama, sa sopstvenim problemima u braku i životu i unuku zabrinutu za svoju majku koja je pošla sa njom u bolnicu umesto da negde napolju vodi bezbrižan život i lake razgovore sa svojim vršnjacima… mogla bih da nisam videla njihovu brigu i njihov očaj zbog takvog njenog stava, i to osećanje krivice i nemoći i pitanje “zašto, gde su pogrešili, zašto je takva”…

Ista ta žena došla je ponovo pre nekoliko meseci, bez majke, koja je u medjuvremenu umrla , takva kakva je i živela:  nezadovoljna, neusrećiva, nikad namirena… došla je ozbiljno depresivna što se majka nije s njom izmirila, što nije nikada njome bila zadovoljna, što je celog života imala za nju, svoju ćerku, samo teške reči, žalbe… i opet me kao i tada pitala gde je pogrešila, zašto je majka bila takva i priznaje, posramljeno, da joj je jednim delom laknulo da ne sluša grdnju svaki dan, a da drugim delom oseća krivicu zbog toga i svega pre toga. Kažem joj da je sve u redu, i da je svako osećanje dozvoljeno, da nije kriva ni zbog čega, da se dobro sećam njene majke ( a nije dobar znak kad te se psiholog seća posle mnogo godina – znači da si bio ekstreman u nečemu) i da razumem njenu ambivalenciju ali vidim da me ne čuje, da se moje reči odbijaju o nju, da ništa nisam uradila, da joj ne mogu pomoći, da tenzija nimalo nije popustila, da mrtva majka sada još jače upravlja njenim osećanjima nego dok je bila živa… i vidim krivicu preživelog nakon smrti onog koji je sa treskom zatvorio vrata rekavši zadnji svoje, bez da čuje onog drugog, ostavivši mu teret za ceo život.
… nema opštih mesta i univerzalnih istina u poslu pomagača jer nema ih ni za ljude… nije svaka majka zaslužila da joj dete oslika varjaču za osmi mart, i nije svaki otac heroj – neki su gubitnici ojadili svoju decu i njihove majke… i nije svaka udovica nužno tužna, neke su se spasile nesreće i nečije teške ruke i otrovnog jezika… u redu je da vam lakne kad neki ljudi zauvek odu jer svako u nama izaziva to što je zaslužio i naše je osećanje gubitka nepogrešivo proporcionalno tome koliki je dobitak taj čovek predstavljao za nas.