Od loše prospavane noći, neprijatnog razgovora na poslu, saobraćajnog špica kad negde žurimo… od loše parkiranog automobila odmah iza našeg zbog koga ne možemo da nastavimo kud smo krenuli… od nečijeg smeća ostavljenog pored kontejnera umesto bačenog u njega… preko propuštenog avionskog leta, izgubljene narukvice, polomljene najdraže šoljice za kafu, pasoša koji je istekao što saznajemo na granici… do razočarenja u prijatelja, raskida s nekim ko je trebalo da bude tu ceo naš život, teških reči i još težih ćutanja, jutara kad ne bismo ustali i ostali bi tako konzervirani u vremenu jer smo ostali bez unutrašnjeg goriva pa radimo samo „na guranje“… do definitivnih gubitaka ljudi iz onog najdefinitivnijeg razloga od svih… od svih tih stvari koje čine život i koje nas nepovratno troše i čine da izlazimo iz ravnoteže kroz bes ili bol, nama, ljudima, koji tako teško, ako nismo zen mudraci, postižemo nekakvu ravnotežu i duševni mir, istinski su važne samo neke, par njih… i najpametniji je bio onaj koji je rekao „a da li će ti to biti važno za tri dana, mesec dana, godinu, pet“… to je stvarna mera problema koji imamo a takvih je dogadjanja mnogo manje i oni predstavljaju tačke preseka naših života, one su trenuci po kojima merimo vreme… „ to je bilo te godine kada…ili… posle toga više nikad nisam…“… to su oni gubici koji isto bole posle mnogo vremena i koji predstavljaju bitna mesta naše biografije, velike odrednice naših malih života… a mi – lako se ljutimo, i lako tugujemo, i skačemo na sve i svašta punim kapacitetom, „iz mesta“, kao da imamo kortizol za bacanje i nadbubrežnu žlezdu i srce… i dušu… i trošna tela… kao da nemamo neki etalon, neku referentnu vrednost po kojoj znamo šta bi trebalo da pali lampice nego varničimo i „bagujemo“ na sve i svašta fokusirani na ispadanja u sistemu a ne na savršenstvo u drugim delovima sistema… bez svesti da hodamo na svojim nogama, da gledamo svojim očima, siti smo i napojeni i imamo nekog kome nije svejedno kako smo… voljenog, prijatelja, majku, dete… i kako nam se svakodnevna čuda podrazumevaju… dok ne nestanu.

Dobro je dok smo živi, dok nas ima, dok nema velike nesreće, definitivnih gubitaka, dok gledamo, hodamo, dišemo, volimo, ne volimo, želimo, ne želimo, biramo, odlučujemo… živimo!
Malo li je?