Ima tako žena, divljih i neobuzdanih, teške naravi i mračne duše u kojoj obitavaju skriveni demoni… žena nesposobnih da vole i traju, satkanih od odlazaka i povrataka jer trajnost nisu naučile, od drame… onih koje umeju da nepogrešivo unose nesreću u mirne živote ljudi koji im se približe, kao prijateljicama, kao ljubavnicama… one koje ulaze u živote, najčešće, mirnih, trpeljivih muškaraca, pokažu im šta je nespokoj, vrelina i destrukcija… navuku ih na mrak i svoje demone, pokažu im kako se hoda po ivici žileta, kako se ulica prelazi isključivo na crveno, kako je rizik jedina forma postojanja, kako su mir i spokoj prezrene kategorije… pokažu im da su hrabrije od njih – muškaraca, da bolje nose pantalone, da smeju ono što oni ne smeju i da je samo nemir mera vrednosti, karat kojim se meri kvalitet života… i razore im život… svojim mrakom, svojom, nekad davno ustanovljenom nesrećom s kojom su srasle, nesrećom s kojom se i mi, profesionalci, teško nosimo a kamoli meke, zaljubljene prirode koje ne znaju šta ih je snašlo… jer s njima nema drugačijeg ishoda – samo svadje, odlasci, rastanci, bes, bol, ožiljci i… vrelima u pauzama, snažna vrelina, zanos tela, sunovrat od kojeg se ne može pobeći, vrelina –  kao u paklu, zbog koje se ostaje i trpi jer one su gospodari visokih temperatura, i dubine, i bola koji nanose jer samo tako, kroz bol, one se osećaju žive… i ako urlate od bola zbog njih i ako ostavite sve što imate zbog njih, i dom, i najdraže i sve –  one se tada osećaju živim, kao vampiri koji se hrane tudjim spokojem i mirnim životom jer svog mira nemaju.

One –  koje žive na granici zdravlja i bolesti, jer izgledaju neupadljivo, kao svi ljudi, do trenutka kada osete da  imaju moć da vas navedu da zbog njih predjete sve vaše granice (a one ne postoje bez razloga) i da nakon toga kročite u pakao koji vam nužno sledi… oporavak i izlečenje od njih su teški i često nekompletni… jer susret sa djavolom se ne zaboravlja, on izmeni čoveka, promeni ga trajno, on izgubi nevinost, i veru (to je najdjavolskije od svega) i povredi sve oko sebe takvim svojim iskustvom koje se prelije po zakonu spojenih sudova u živote onih oko njega… a on je „hteo da joj pomogne, da je spasi“ ( kao da ona to želi), da je izvede iz njenog mraka noseći kao  baklju upaljenu sopstvenu dušu, zaveden telesnom strašću i žudnjom po kojoj se one kreću sigurno, kao po dedovini, i izgubio je sebe jer one se spasiti ne mogu, one samo kao one sirene  pesmom namame mornare, izmorene dugim putovanjem  i odsustvom ženske topline, i odvedu ih u beskrajne plave dubine.

… jer neke se stvari ne diraju, neke ljude pametan čovek zaobidje, prepozna crnu rupu i ne dozvoli da ga usisa… ne treba sebe proveravati, i ne mešati ljubav i spašavanje… lečenje treba prepustiti profesionalcima koji nisu emotivno upleteni, zavedeni, koji znaju da postave granice i pomognu bez da stradaju… ako one uopšte pomoć i traže jer ne treba svako sunčevu svetlost, to misle oni koji je trebaju… neki se suvereno kreću po mraku, naviknutih očiju i čula na potmule zvukove ispod zemlje i retku svetlost što povremeno probije.