Razgovarala sam sa  ženom koja je na bolničkom lečenju zbog depresije… jakom, muškom, jednom od onih što sve mogu same… jer su morale… jednom od onih što su primer kako život ume da na jednog čoveka sve stavi da vidi gde je granica ljudske izdržljivosti… teško detinjstvo, bez podrške i ljubavi (uvek tako počinje svaki težak budući život), hladnoća majke, nesretne ljubavi, bez venčanja i pečata sa mnogo snova i potrebe da voli… a onda su dolazila deca a odlazili njihovi očevi nošeni istim nemirom koji ih je do nje dovodio, a i nju njima… deca su rasla i odlazila… dobar je posao napravila s njima, postali su ljudi, ali se ona umorila i ostarila… a umor tela radja umor duše i obratno… slomila se, kaže, treba joj mir, čuva napuštene životinje i nastavlja da bije bitke sa svetom koje niko nikada nije dobio, jer svet je jači i ima ga više.
Da, slome se i najjači borci, prepolovi se i orah i najglasnije pucaju najjača stabla… do bolničkog lečenja… i dodju i najjačima trenuci kada moraju da biraju hoće li umreti ili živeti… njima, čini se, najpre dodju… i nije lako biti neprilagodjena žena u svetu, ona koja je davno odlučila da bude očeva ćerka jer je majka nije volela a nije da je i otac to tražio, više je prihvatio njenu naklonost… a sve to nije dobar start, tako ne počinje sreća a nesreća se samo replicira i produbljuje sa novim životnim izazovima… za neopremljene, slabo obučene za život, nezagrejane ljubavlju ljude…  sreća koja se iz kuće dobija i onda polako troši kad je spolja zafali…

I mora žena/čovek, svejedno, da nadje svoju srećnu zvezdu, ideju vodilju, svako drugačiju, kad nestane svetla spolja i da čuva sećanje na njen sjaj i da se orijentiše po sećanju kad mrak bude najgušći, ali ne sme da stane i potone u mrak, pre nego što mrak dodje po svom redu vožnje a doći će za svakog, to je izvesno.

I nema univerzalnog leka, i nema čarobnog štapića, i nema iste zvezde i puta do nje a da se uvek vidi i da nije krivudav…  kod nekih baš krivudav… i loša je vest što ćemo ponekad snažno želeti da odustanemo, da bude samo mirno na ma koji način, što će se sve činiti preteško i nemoguće i što bi da sednemo… neko na stolicu… neko na prugu… ali dobra vest je da se život uvek može nastaviti makar uz napor koji nismo predvideli, ne bi na njega nikad pristali i nikad ga ne bi izabrali, ali je on izabrao nas… zbog naših prethodnih izbora, prošlih okolnosti, životne istorije ili nečeg čemu ne znamo ime.