Priča mi, nedavno, jedna mlada devojka o mladiću „koji joj se uvek vraća“… ide svuda, živi svoj život o kojem ga ona nikad ne pita da ne pokvari čaroliju, dolazi odnegde, pun priča, uzbudljiv kao, uostalom, sve što se retko pojavljuje, unese se u njene oči, izabere je da s njom podeli svoju posebnost prenevši tako na nju deo svoje harizme i ode… posle tog vatrometa sivo nebo izgleda još sivlje i ona samo čeka da on ponovo dodje i osvetli ga… živi tako zamrznuta u vremenu, od susreta do susreta, u trajnom apstinencijalnom sindromu za svojom drogom, u produženoj žudnji izmučena čekanjem… i koliko god da njegovi odlasci nju slabe toliko je njegovi dolasci jačaju i ona samo želi još… čarolije, jednovečernje magije i ne vidi nikog drugog, i ne vidi ništa drugo.
Razumem ja to… da se u Luvr ide svakog dana ne bi se plaćala ulaznica i ne bi to bio doživljaj… retkost je ono što daje posebnost… i osećaj da si izabrana ti… izabrana za jedno veče, istina, ali ko se bavi tim detaljima ako mu to veče kažu da je poseban, da samo njemu mogu da kažu ko su oni stvarno i kako samo oni imaju pravo na ekskluzivni intervju s njima o njihovom životu… u par sati mesečno.
Oh, mladosti, kolevko svih iluzija… Ona vidi da se on njoj vraća – ja vidim da navraća… usamljeni kauboj sa završenom srednjom elektrotehničkom školom, nezavisni distributer kradene italijanske robe sa oreolom stranca u noći… ali njenu žudnju i čežnju, njenu bajku nije moguće brutalno prekinuti ikakvom intervencijom… nije nikako… jer je njena priča svetlucava, od sjajnih kamenčića i zvezdane prašine… jer niko nije tako slep kao onaj koji neće da vidi, jer nemam adekvatnu zamenu da joj ponudim dok je skidam sa droge na koju je navučena, jer ona ni neće da se skine… ona hoće da sa mnom podeli uzbudjenje oko svoje ljubavne priče, posebne i vanredne… sa mnom, objektivnim (ovde znači: brutalnim i hladnim) posmatračem koji bi, sada, trebalo da saseče njen devojački duh i ugasi ovaj žar u očima kojem svedočim… nije ona po to došla… niko ne dolazi po to i ne možete akutno zaljubljenom čoveku reći „to nije to, nije dobro za tebe“, ne možete mu, mehanički, oduzeti najuzbudljiviji deo života… možete probati, ali je to ravno tome da nekom kažete „ne sekiraj se“ ili „ne misli o tome“ ili neku sličnu besmislicu, opšte mesto koje nema veze sa životom jer nema čovek prijemnike za signale te frekvencije koji mu prave krčanje u umu, i stomaku, i snovima kratke upotrebne vrednosti… i, pošteno, ko bi želeo da se iz tog sna probudi… ko bi trebalo da bude ona majka koja uspavanoj ćerki, koja sanja sebe i Arapina na konju koji ju je upravo oteo iz karavana u pustinji, vikne ulazeći u sobu „hajde, danas čistimo tvoju sobu, dosta spavanja“…
Ne ide to… treba vremena da iživimo neka svoja stanja i naučimo, da obolimo i prebolimo… tako se stiče trajan imunitet na sve buduće posebne i manje posebne ponoćne kauboje što nas se sete jednom mesečno… najviše što možemo je pomoći sazrevanje da neko sam shvati realnost, da iz njega krene transformacija, da poveruje da se može biti ekskluzivan i u manje eksluzivnoj priči… ali stvari traže vreme i „sve u svoje vreme“ rekli su pametniji od nas dve.

Polako i samo budi uz čoveka koji raste, dok skida košuljicu koju je prerastao bivajući jedno vreme tako bez stare, a bez nove koju još nije dobio, jako, jako osetljiv na spoljne uticaje…
Ne može se ubrzati sazrevanje ni jabuke, ni čoveka.