Ima roditelja različitih… dobrih i onih manje dobrih… vičnih roditeljstvu, prirodno rodjenih da neguju i podižu jer škole za to nema i onih koji, verovatno, sami nemajući podržavajuće roditelje, nisu nikada naučili da to budu svojoj deci… krug se teško prekida i samo uz veliki rad i samo ako znaju da treba da rade… najčešće ne znaju… i onda se desi da se dete, odraslo dete sada, ponovo rodi nakon smrti roditelja, u nekim svojim zrelim godinama… i reši da pokida lance zabrana i nedozvoljavanja, lance moranja, nemoganja i čekanja da živi svoj život onako kako bi htelo… neka se odrasla deca tek tada prvi put udaju, neka se razvedu, napuste loše brakove… ali, kako to biva kad sloboda bude oteta i stigne kasno, često se u toj slobodi uznesu i u novootkrivenom životu počnu da prave velike brljotine… rasture brak ali ne da bi napravili dobru vezu nego da bi bili sa još gorima ili udajući se, iako to majka nije dala, sada konačno ali za pogrešnog, mnogo pogrešnog… nagutaju se slobode ko prljave vode ne znajući kako da plivaju daleko od obale… jer bi da, odjednom, preplivaju daleko na drugu stranu, gde ih, misle, čeka sreća koju nisu smeli da traže za sebe… a do dalekih se destinacija vežba, pliva pomalo, svakodnevno… ne kreće se na takav put impulsivno, treskom zatvorenih vrata… razumem ja njihovu glad ali ne ide to tako… posle posta se ne prejeda nego – pomalo… a oni nemaju vremena… plašili su se godinama da urade bilo šta što bi bilo dočekano na nož, da naprave ikakav iskorak što bi odmah bilo kritikovano, da urade bilo, bilo šta jer bi bilo praćeno sa „ne smeš to, nisi za bolje, znao sam ja, nikad nisi ništa mogao kako treba“… strogi roditelji gde se strogost vidi a ljubav podrazumeva bez da se ikada oseti, puni pameti, nikad dokazane, sa sopstvenom istorijom punom još većih gluposti (ako su nesreće glupost koja se nasledjuje)… treba mnogo, mnogo pameti za život na slobodi posle neslobodnog života… treba mudro i pomalo piti u gutljajima jer nije sve van dotadašnjeg kruga dobro kao što nije sve u dotadašnjem krugu loše… i treba smiriti buntovno dete u čoveku koje bi da ruši a ne zna tačno šta, i koje bi da gradi al ne zna tačno s kim, i koje bi da ode al ne zna tačno gde… treba mnogo naknadne mudrosti da se izbegne da roditeljska zabrana ne postane sudbina i da se čovek pobegavši s jednog, lošeg mu, mesta ne nadje posle prvog oduševljenja na još gorem, pogodivši cilj promašivši sve ostalo… treba mudrosti da se ne napravi veliki krug i završi u istoj tački… a ta mudrost je, u, pre svega, otkrivanju prave ljubavi za sebe, u tome da ljudi sami nahrane dete u sebi pre nego krene na put… da bude sito i snažno… da se ne udavi nespremno ili pojede, gladno, sve što mu daju.
Jer mudrost je u voleti sebe, sa zakašnjenjem ali bolje ikad nego nikad jer samo ljubav za sebe može biti ta koja će učiniti da se ne vratimo u istu tačku sumanuto bežeći s jednog mesta a zapravo krećući se bez smisla, kao rikošet.