Žene strašno greše u pokušaju da poprave muškarca, da pomognu muškarcu. Nije ženin posao da to radi…to rade profesionalci plaćeni za to ako nisu uradile majke svojim sinovima. Krenemo li u tu djavolju rabotu moraćemo da to radimo stalno i stalno i opet dok neosetno ne preuzmemo svu odgovornost za vezu na naša pleća. A naša pleća nisu bez razloga manja. Muškarac je taj koji treba da brine o ženi i čuva ženu… sve drugo je feministička floskula koja neće nijedno od to dvoje usrećiti… jer muškarac daje a žena prima , to je biološka nužnost. U protivnom naši muškarci postaju naši sinovi ili naši pacijenti što ubija u srž samu suštinu muško – zenskih odnosa jer se tada muškarac ne može da iskaže u svojoj muškoj ulozi a žena neminovno gubi od svoje ženstvenosti postajući muškarcu koga voli majka, sestra, spasilac…a nije to htela. I žao mi je muškarca kome svako malo treba remont, koji je nestabilan, stalno u problemu…a još više žene koja se iscrpljuje u sastavljanju nečijih delova, lečenju nekoga ko bi po logici stvari trebalo da nju osnaži i bude njena potpora…jer isti ti njihovi muškarci kad sretnu ženu koja ne sastavlja već traži sastavljeno nekim čudom mogu sve što s prethodnom nisu mogli, budi se njihova muška energija. Naravno, ima kao i u svakoj stvari beznadežnih slučajeva koje uvek mora žena da vodi, da im krči put, najčešće tako naviknutih od majki koje ih nisu spremale za život nego za život s njima…i ništa tužnije od muškarca u zrelim godinama koji živi sa majkom nakon što je probao ili čak i nije da bude muškarac nekoj ženi. Velika je sebičnost majki koje odgajaju takve sinove, napravljene da uvek ostanu s njima, iz ko zna kog od hiljadu njenih mogućih razloga ali nijednog koji obezbedjuje da sinu bude dobro.