Mudra su naša tela i često mnogo pre nas prepoznaju neko naše osećanje i mnogo posle nas ga zaborave .

Pluća su, kažu, organ u kome stanuje tuga.
Ljudi instinktivno stavljaju ruku na grudi kad kažu „teško mi je, tu me pritiska“.
Upale pluća često slede nakon gubitaka nekoga ili nečega, a gubici izazivaju tugu.
Kad duboko plače čovek – disanje mu je isprekidano… u jecaju drugačije dišemo, jecanjem se oslobadja duboka tuga… u tuzi nedostaje vazduha.
Kad pričaju o dubokoj tuzi ljudi dišu s naporom, nedostaje im dah i disanje im postaje sve teže kako ulaze u svoje osećanje… po disanju vidimo koliko su duboko otišli.

Tuga stanuje u plućima. Tužni ljudi uzdišu.

„Kad se suočis sa neisplakanom tugom, to je kao da duboko udahnes i zadržis dah.“