Pitam se koliko  je naša seksualnost ogledalo naše prave prirode i koliko smo autentični u njenom ispoljavanju. Ne mislim pritom na inhibiranu, zakočenu, neispoljenu, zabranjenu seksualnost za koju nemamo dozvolu niti smo se za nju ikada izborili. Mislim na onu seksualnost koja je odraz našeg istinskog nagonskog dela, onu u kojoj smo pravi i  slobodni da ga ispoljimo. Kako to da su ekspanzivni, bučni, divlji, glasni, neodmereni  ljudi neretko u svojoj seksualnoj ekspresivnosti  blagi, gotovo čedni, skloni da svaki slobodniji pokret smatraju vulgarnim, da im zasmeta, bude im  ga previse dok se naizgled beskrvni, kontrolisani, odmereni, gotovo stidljivi  ljudi, u situaciji kada im želja zastruji krvotokom pretvaraju  u strastvene, gotovo nekontrolisane  ljubavnike kojima ništa nije strano i  sve je dozvoljeno oko čega se dvoje odraslih ljudi slože. Zašto su fantazmi  despota i silnika da budu ponižavani a poslušnih da dominiraju, čak zlostavljaju?

Ko smo mi – ono što jesmo ili ono  što izgleda nismo?  Da li je naša seksualnost naš odraz ili naša slika u negativu?  Da li smo mi i sve što dolazi iz naših najvećih dubina ( seksualnost, agresivnost) naša slika u negativu gde treba potamniti svetla mesta i   posvetleti tamna da slika bude realna?  Koliko su djavoli beli a  andjeli crni ili su obojica, da kažemo, “pirgavi”?

Ne znam, ali znam da  je poznavati čoveka u svim ispoljavanjima oslobodjenim kontrole kao što su agresivnost, seksualnost, pijanstvo  najbolji put do njegove suštine, da nema poznavanja čoveka bez da ga vidimo u tim situacijama.

….I da se treba pripremiti na svakakva iznenadjenja.