Interesantno je to kako smo skloni da dobrotu poistovećujemo sa glupošću, da za dobre ljude kažemo da „nisu baš mnogo pametni“.  Nije svako zlo pametno niti je svaka glupost dobrota. Neki su ljudi veštiji u komunikaciji, bolje se prezentuju, ostavljaju utisak da je veliko znanje ispod toga. Ne mora biti. Neki drugi puštaju da se stvari dogadjaju, nisu ekspresivni, malo učestvuju napolju, više su unutra, ne mešaju se, ne komentarišu ili ne primećuju tudje zlo. I to nije glupost. Ne vibriraju s onim čega nemaju u sebi, ne prepoznaju tudje igre zvane socijalne veštine, „nemaju u programu“ kod za dešifrovanje nekih ljudskih ponašanja, neretko su neiskusni. Jer ružna iskustva daju tu “pametnu crtu“, uče nas skrivenom značenju reči i znakova ali često nas i „pokvare“ negde usput, uprljaju naše zlatno jezgro i nauče nas da mislimo da smo pametni ako nam je zadnja misao, ako ne loša onda bar oprezna, nepoverljiva. Može se proći kroz loše stvari i ostati dobar, može se biti dobar a ne biti glup. Najlepše je kad su znanje i dobrota skupa u čoveku, kad nas  znanje i iskustvo ne pokvare da nam se znanje prepoznaje po zlu koje ga boji. I zato obrazovani,  kazali bi „pametni“ ljudi,  sa  iskrom zlog u očima imaju taman toliko znanja da ne budu dobri. Da su još malo otišli dalje možda bi im se znanje koje imaju oplemenilo u istinsku mudrost koja se, zapravo, završava time što, shvativši svet, postajemo  dobri baš kao oni što nam, paradoksalno, izgledaju najgluplji.

Jedino što dobrota pre svega i dobrota posle svega imaju različit kvalitet proistekao iz načina  na koji su nastali. Razlika je u punom krugu koji su ovi drugi napravili da bi stigli u istu polaznu tačku.