Ne treba juriti partnerstva, prijateljstva, okolnosti… juriti, po definiciji znači trčati ka nečem što od nas beži… nikad nam neće doći ono što jurimo nego će bežati ili, u najboljem slučaju, stajati u mestu, a mi ćemo, kad smo ga, već, jurili, raditi sav posao kad ga stignemo… ima duboke mudrosti u mirovanju, u „go with the flow“, u prirodnom puštanju da se stvari dogode kako moraju bez da pokušavamo da zalepimo na granu list koji pada kad mu je vreme, kad je jesen… to nikad nije moglo… veštački spojeno prirodno se raspada, „sve u svoje, ne u tvoje vreme“, a naše grčevito nastojanje da na silu bude nešto što mislimo da želimo koštaće nas zdravlja i u času naplate uopšte neće biti važno šta smo kupovali nego samo cena i čime smo trgovali… i ne mislim ja da podržim i opravdam svaku pasivnost i predaju, odsustvo svake akcije i puko životarenje svog života, ne, samo mislim da treba pustiti ono što neće jer možda trenutno neće, treba pustiti reke da teku i vetar da duva jer će samo lud čovek to sprečavati… treba pustiti, otpustiti i prepustiti drugom čoveku, vremenu, drugim okolnostima to što nas neće sada i sačekati ne čekajući, sačekati radeći druge stvari, živeći svoj život, jedini koji imamo, najbolje što umemo… jer, šta je naše, šta nam pripada doći će do nas i niko nam ga ne može uzeti, a šta nam uzmu ili do nas ne dodje, nikada nije ni bilo naše i bolje je, bezbolnije je na duge staze ne živeti u kulama od peska nego na početku znati od kakvog su one materijala, da se u njima ne može živeti i da ih grade samo deca u čistoj radosti, spremna da ih ostave na milost i nemilost moru bez da im je žao.