Ima ljudi sumnjičavih, nepoverljivih, onih što stalno razmišljaju o vašoj zadnjoj nameri, gledaju vas a jedva vas čuju, misle kakvi ste vi, šta hoćete dok im pričate to što im pričate, dok ih pitate to što ih pitate. Razgovor s njima je kao da na ulazu u pećinu dozivate divlju životinju koja je duboko unutra, nadate se da vas čuje ali je ne vidite pa niste sigurni da je tu. Iz nekog  starog razloga skloni su da uvek pretpostave da je čovek preko puta loš. Govore polako, vagajući svaku reč, pokušavajući da pročitaju vaš izraz lica i nastojeći da nesmotreno ne  kažu bilo šta o sebi: ko su, šta žele, o čemu misle. Njihove su oči, naravno, na površini lica ali je njihov pogled upućen ka vama duboko unutra, u pećini, na bezbednoj udaljenosti koja onemogućava da do njih doprete, sada i bilo kada. Vi i bilo ko.

Ne znam koja ih je nevolja naterala na takvo povlačenje od istinskih kontakata sa ljudima ali znam da ne mogu usrećiti nikog takvi kakvi su: divlji, sumnjičavi, u večitom odbrambenom stavu koji svuda vidi  opasnost koja im preti i izbog koje često napadaju prvi bez da čovek preko puta išta uradi ili pomisli protiv njih. U  njihovim glavama oni ratuju već dugo i takav čin nerazumljiv i neočekivan svima   je završna scena  borbe koja se u  njihovoj glavi vodi jako dugo.