Muškarac u nekim zrelim godinama, uspešan i ostvaren, kvalitetan, razveden posle teškog braka sa ženom koja mu ni po čemu nije dorasla: manipulativna, nezrela, samoživa, agresivna… sada on, konačno oslobodjen od višegodišnjeg ropstva, sastavlja delove svog života, prebire po svojim greškama čvrsto rešen da takvu grešku, takvu ženu ne ponovi… da se nikad više ne nadje u toksičnom odnosu, da bude slobodan dok ne nadje pravu… ali, slobodu troši na fizičke odnose sa njoj sličnim, praznim “nije to to” ženama, koje ne voli ali ga ne opterećuju… dok ne shvate njihov odnos kao ozbiljnu vezu i onda ga opterete… nezavisno od toga da li je taj čovek na nivou zrelosti gde mu upravo to treba a laska sebi da je za nešto drugo ili se plaši bliskosti pa bira one koje mu takve kakve su, iz dve dimenzije, ne mogu prići pa ni povrediti ga, jedna je stvar važna… ako se zaista skidamo s neke toksične navike, obrasca, stila – nema skidanja uz povremenu konzumaciju štetnog proizvoda… “samo ću dve cigarete, samo ću čašicu, kratko ću s njom”… samo blok, totalni blok… bez ijedne cigarete, čaše, žene… ništa… kompletni post… navika je čudo, obrasci još veće ali štetnih navika se ne oslobadjamo redjom konzumacijom … samo blok, totalni prekid, pa “ko živ, ko mrtav”… bez otrova ili goriva, kako se uzme… u tom periodu koji može biti uznemirujuće dug razjasniće se stvarii i mi ćemo videti, razmisliti, odlučiti, proceniti, naučiti, osetiti i, na kraju, znati, šta je za nas, dokle smo stigli… možemo li to što mislimo da želimo, da li nam to treba ili još nismo dotle stigli… pošteno, možda nikad ni nećemo… ali, samo u tom vakuumu, u toj ničijoj zemlji, kad jedno ponašanje prestane (da donosi rasterećenje) a drugo, zdravo se nije još pojavilo a kamoli učvrstilo, videćemo gde smo pa ćemo prestati da laskamo sebi da smo za nešto drugo i prihvatićemo ono kako živimo ili ćemo videti koliku nam to štetu pravi i prestaće stara žudnja nakon što dostigne vrhunac… ali samo u punoj apstinenciji… to je istinski rad na sebi… popraviti ili prihvatiti… uočiti štetne obrase pa im isključiti napajanje ili prihvatiti da je taj obrazac ono što mi jesmo, da ne možemo preko te linije i zapalićemo cigaretu (“od nečega mora da se umre”), popićemo još jednu (“neće me ova ubiti kad tolike nisu”), ući ćemo u još jedan odnos sa nekim ko se drugačije zove ali mi smo s njim isti jer on je isti kao neko koga smo poznavali ili, pak, liči u onim segmentima koji nas trigeruju na poznat način dok sve ne ode dodjavola… ali do djavola koji nam je poznat, na kog smo navikli i koji nam je , takav crn, manje crn od nečeg što nas plaši… recimo, istinska bliskost sa srodnom dušom.
Tamo smo gde treba da budemo dok smo za tamo… kad više nismo, kad nešto istinski prerastemo svakom svojom ćelijom, kad nešto više nije naša mera – mi tu, prosto, više ne možemo da budemo, sve i da hoćemo.
Ne možemo, i – tačka. To znaju svi koji su je stavili.