Mlad muškarac preko puta mene dolazi zbog neraspoloženja, nesanice, gubitka volje, nesposobnosti da uživa u svemu u čemu je uživao ranije… takvom stanju prethodio je prekid dvanaestogodišnje veze sa devojkom na njen zahtev jer joj je smetalo to što previše pije, što je razdražljiv, “kratkog fitilja”… momak je, kaže, od 15.god.na ulici, loša porodica, loši odnosi izmedju roditelja i njihov sa njim… ali, školovao se, nije gubio fokus, znao je šta je važno, učio je, uči i dalje, radi na sebi, kaže.
Ali – ne prihvata kraj veze… nikako… i insistira na tome da razgovaraju (već su razgovarali), da opet razgovaraju (opet su razgovarali), pa da opet razgovaraju dok ne “reše problem”… odn. dok se ona ne predomisli i pomire se… on raskid ne prihvata i od mirnog momka na početku razgovora on postaje sve ljući, sve crveniji u licu, njegovi monolozi bivaju sve duži, priča mi šta sve još treba da joj kaže, nadugačko i naširoko, ne čuje me… i ja polako shvatam zašto je ona otišla, zašto više ne želi da razgovara, koliko je iscrpljujuće to što on radi.
“Trebalo bi da prihvatite da ona više ne želi da bude s vama, odrasli ste ljudi.”
“Ona ne želi, ja hoću i ona mora da prihvati šta ja želim!”
“Možda da je pustite i ne inistirate više na razgovorima, nek prodje neko vreme.”
“Neću da je pustim, neću da prodje vreme, zašto da prodje vreme, ja sam tu uložio mnogo vremena, emocija, novca, svega!”
“Razumem vas, ali šta ćemo ako je ona odlučila da ode?”
“Šta ćemo ako ja nisam tako odlučio?”
“Znate, ljudi se promene, predomisle se…”
“Ne može da se predomisle, danas hoću, sutra neću, ne može to, kako se ja nisam predomislio!”
“Shvatam vas, ali to je puno vremena, promenimo se za to vreme…”
“E, pa ja se nisam promenio, kako se ja nisam promenio, ne može ni ona da se promeni!”
Odustajem… nema svrhe… ćutim a on tek uzima zalet da priča sa mnom, sa njom, opet, i dalje, da objasni, ne pušta… plaši me takav stav… plaši me kad je žena muškarcu “ceo život”, “kad je voli više nego sebe”… velika je to obaveza, odgovornost, kamen oko vrata, težak krst… jer šta ako “život” poželi da živi negde drugde, sme li on to… sme li “život” da ode i odnese kompletnu nečiju “investiciju” u vremenu, osećanjima, novcu… sme li “život” da se predomisli, da se uplaši od tog crvenila u licu, od oštrih tonova u glasu, od zapovednog načina, od “moramo”… od beskonačnih monologa, od ubedjivanja, nepuštanja pa makar da su i najlepše obrazloženi… “u ime ljubavi”… može li neko da pusti “život” iz svog života… može li bezbedno da ga pusti, nekažnjeno?
Od muškarca koji ne voli ženu, koji ostavi ženu, koji prevari ženu mnogo je gori onaj koji je ne pušta da ode ako to poželi i takvi beskonačni razgovori, ti nesrećni večernji i noćni karnevali u kojima vas neko ubedjuje da je najbolji za vas, dok drži vrata čvrsto zatvorena, su nešto što me duboko uznemirava i ostavlja me nespokojnu dugo nakon što je mladić izašao.