I, počne, tako, čovek da ima neku štetnu naviku, da negira realnost i ne vidi da tone… u piće, kocku, troškove, raspusan život… i neko vreme on nesigurno korača u tom pravcu, kao da uči da hoda… ka svojoj propasti, u ovom slučaju… i još uvek se pomalo boji, okleva, sumnja, stidi, grize ga savest, budi se noću… još uvek čuje jedan tanak glas koji ga podseća da možda nije u redu, da ne treba tako, a onda taj glas polako počne da bude sve tiši dok ne utihne sasvim… i nestane u čoveku svaka sumnja, svaka nesigurnost koja ga je kočila: da rasturi porodicu, da raskući kuću, da uništi dom, da potroši novac… da popije (“pa svi piju”), da prokocka (“samo će malo, sigurno dobija danas”), da bude u vezi sa strane (“neće se saznati”), da se zaduži (“vratiće”)… ima tako jedan trenutak u životu ljudi koji su počeli da gube pravac kad odjednom naglo, velikom brzinom počnu da se nezadrživo kreću ka tački s koje nema povratka u normalnost… trenutak kad potpuno ispuste uzde i kad krenu u galop nošeni konjem koji trči ko zna kuda, al trči kao lud, iracionalno, kao podbadan ludim jahačem na njemu… trenutak kad ti ljudi potpuno izgube kompas… kad svi dignu ruke od njih, kad njihov andjeo čuvar digne ruke od njih, kad sami dignu ruke od sebe i krenu da nezadrživo jure u neki sistem bez koordinata, usisani, kao u crnu rupu… kad ih je više nemoguće dozvati… kad ne čuju ni dete, ni ženu, ni majku, ni brata… kad su previše daleko da bi čuli ikog jer su im duše od tih što ih zovu razdvojene… kad izgleda da ih je i njihova duša ostavila, prepustila ih sebi samima…

I posle kažu ljudi “Kakav je to čovek bio… al uhvati se (pića, kocke, žena, novca) i sad je (beskućnik, propalica, u zatvoru, bolestan, sam)… neverovatno… šta ti je život”.