Krupne, molećive, širom otvorene oči na dečjem licu mladog muškarca (da li je moguće bradom sakriti bespomoćnost u izrazu) kojima gleda u mene, u druge ljude za koje se nada da mu mogu pomoći. Nije siguran ni da ja da mogu da mu pomognem  (nisam ni ja) ali mu prija razgovor, navija za mene jer se borim za njega. Vešta sam u tome, rečenice se nižu, dobre, hranjive , podržava me uniforma koju nosim i ozbiljnost mesta na kome smo.  Gotovo da mi je poverovao. Neprestano udara nogom o pod, vrpolji se u stolici, upadljivo muca, bludi pogledom po zidovima sobe, nesiguran, uplašen, zbunjen, nesretan. Stavio je pred mene svoje strahove, svoju bolest, dopustio mi da vidim mnogo više od izloženog, otkrio mi svoju tešku priču dozvolivši čak i da ga žalim.

Kako mu pomoći? Kako uopšte nekome pomoći? Kako  zaštititi od života, grubih ljudi, pogrešnih susretanja, izneverenih radovanja usamljene , povučene, nesretne mladiće koji mucaju, nevoljno trzaju ramenima i uvek beže u uglove kad nesreću nose kao senku, kao  luk obrve nad okom, kao korak koji ih nosi kroz njihove svetove jer jedva da su u ovom…