Dragicu (tako ćemo je zvati) sam upoznala tokom lečenja u našoj bolnici… žena od svojih pedesetak godina beskrajno nepoverljiva, zatvorena, ćutljiva… izvlačila sam joj reči ne bih li doprla do nje… imala je loš brak sa prvim koji ju je zaprosio, ništa dobro tu nije doživela, piće, batine, klasična nesrećna priča mnogih žena s ovih prostora… ostala je udovica, živela sa sestrom i njenom ćerkom jer svoje dece nije imala kad je upoznala njega… oženjen, sa odraslom decom, jasno joj je odmah stavio do znanja da joj nudi lepo druženje ali da brak neće razvoditi… gladan čovek jede svaku hranu koju pred njega iznesu, žedan pije i slanu vodu, ušla je u priču s njim… vidjali su se, prvi put joj se činilo da ima čoveka, nekog ko priča sa njom, pomaže joj da oreže voće na placu, posadi ruže, spremi sa njom kupus za zimu… ali, uvek odlazi kući svojoj ženi kako joj je i rekao na početku sa čime se mirila… osetivši prvi put u životu nešto najpribližnije ljubavi posle muževljevih batina i pijanstava počela je da se vezuje za njega, da se lepi, da mu ne da da ode, jednom ga je i pozvala telefonom na kućni broj… to mu se, već, nije svidelo, rekao joj je da prekidaju jer je počela da predstavlja opasnost po mir koji nije želeo da remeti… slomila se, nije mogla da to prihvati, danima je gledala u prazno a onda, jednog jutra, učinilo joj se da ga vidja kako ide oko zgrade gde je živela, pa je neki auto tu bio danima parkiran, on ga je poslao, mislila je… počela je da čvrsto veruje da je on tu, da je prati, da je voli, da je ljut što nisu skupa i da će uraditi nešto njenoj sestri i sestričini… ne mogavši da prihvati činjenicu koja je nepodnošljivo bolela napravila je novu realnost u kojoj on ne samo da je nije ostavio već je tu svaki dan, hoda oko kuće, prati je i gleda šta radi… izgubila je razum od bola… i reći će neko “šta je tražila s njim kad je oženjen” i reći će neko “tako joj i treba”, al – “ko je bezgrešan neka prvi baci kamen”… ko sme da sudi ženi koja nije živela do tada i koja je skupo plaćala iluziju koje se zaigrala dok su se voleli, spremali hranu, pričali… prvi put u životu bila je živa ali na društveno neprihvatljiv način, jedini koji joj je bio ponudjen.
Lečili smo je od paranoidno – depresivnog sindroma prvo joj skidajući lekovima strah da je on prati da bi, kad je to nestalo, došli do bolnog jezgra gde je ostavljena i gde ga nije briga za nju, on oduvek živi tako… dolazila je kod mene da pričamo, shvatala je polako da je on ne prati, da ga nema, da je definitivno otišao, da je ne voli… bol je bila velika ali racionalna i lekovita, bol je bila istinita a ono pre bola je bilo ludilo, moralo je da boli da bi se izlečila, trebalo je da shvati i prihvati šta joj se desilo, sa njim i u njoj.
I ma kako da smo lepo pričale, tokom njenog boravka u bolnici, i ma kako da je otvorena i bliska sa mnom bila kasnije tokom lečenja, na ulici, a videle smo se dvaput, nije mi se javljala… okretala je glavu na drugu stranu… i ne zameram joj… ne volimo žive svedoke naših najvećih padova, žive dokaze toga koliko nam je bilo loše koji će toga da se sećaju nakon što mi sve snage uložimo u to da zaboravimo… prvo nesreću, pa nas u njoj, pa tudje oči kojima je nas bilo žao, pa našu sliku u tim očima koje se stidimo i, na kraju, sopstveni strah da ono što je jednom moglo da se desi možda može opet i da ne znamo kako bismo to drugi put preživeli.