A onda, kad posle svega staneš na iole čvrsto tlo, budi dobra prema sebi, budi nežna i pažljiva sa sobom, kao sa detetom… ne grdi ga i ne kori što je palo, što nije gledalo… jer dovoljno je što mu je koleno krvavo i što ga boli, što ga je strah… budi sebi kao dobra majka bez obzira jesi li takvu imala… u danima koji slede pomazi sebe, napravi kafu, udahni duboko, sedni na terasu ili pored neke vode, ili samo malo dalje od svega što uznemirava ili zahteva tvoju pažnju, odmori krvotok izmučen kortizolom i umiri se… daj sebi vremena i razmisli… ima li pravilnosti u tvojim greškama, postoji li neka koju stalno praviš… ako je uočiš – razvij radar za nju, prepoznaj da si joj sklona… zašto baš njoj, možda nećeš odmah znati i nije važno… dug je to proces i ne možeš sama tim putem, ali možeš da prepoznaš fatalni sklop, žljebove u koje lako sklizneš… ako to uočiš, zapamti – tvoje je samo da prepoznaš trenutak, onaj kritični, kad u novom odnosu uočiš potencijal da aktivira tvog unutrašnjeg demona, tvog sabotera, krticu u tvojim redovima što bi da te uvede u nevolju… ti ćeš već znati kojoj si sklon: ili je i on u braku ali pred razvodom, ili pije ali „svi piju“, ili je miran dok ga ne naljute, ili ima još jedan ispit do kraja i tako sedam godina, ili je i prošlu devojku uhodio „ jer žene su neverne“, ili ima tešku narav i još težu ruku, ili nijedna se pre tebe majci nije svidela, ili se i on „još traži“ i ne bi da „upadne u mašinu“, ili je prosto čudan svima a ne vidiš zašto… jer skloni smo da ka nekim iskustvima češće gravitiramo, da živimo po obrascima, da u neke situacije upadamo kao u železničke šine, a posle… ko će zaustaviti lokomotivu kad ubrza sa svim onim vagonima … zastani i razmisli… i kad ti sledeći put nešto zaliči, samo zaliči na nešto već vidjeno, na tip ili situaciju – budi pametna, poštedi sebe novih starih priča, beži koliko te noge nose ako znaš da imaš talenat za katastrofu sa prepoznatim parametrima… jer bićeš privučena starom centripetalnom silom kao leptir svećom i spržićeš se sve misleći da si daleko, da uvek možeš da prekineš… proveri odmah možeš li jer preblizu si kad samo udješ u taj prostor, kad samo stupiš u kontaminiranu zonu… i nemoj se, posle svega što si prošla plašiti mraka, ni lifta, ni bakterija, ni paničnih napada, ni letenja, ni visine, ni bolesti, ni smrti… sebe se treba plašiti i svojih kapaciteta da nas odvedu u slepu ulicu i tamo zaborave… jer neke stvari treba preskočiti, i neke odnose, i neke ljude, i treba odoleti tome da se nadjemo kao akteri u onim „neverended“ serijama čije se krajeve pravimo da ne znamo a koje nas uvek ostave s mučnim utiskom da nas scenarista mrzi.