Osećaj krivice… neobična je to biljčica… tanušnog stabla a snažnog korena… raste gde hoće, najčešće tamo gde ne bi trebalo i teško ju je iščupati… često krivicu ne osećaju krivi a osećaju je oni koji ne bi trebalo zato što krivica nije do dela nego do čoveka… krivica ide iz varljive ljudske nade/straha da sve zavisi od nas… „da sam tad, što nisam, gde mu rekoh, zašto sam ga pustio“… a nije da baš sve zavisi od nas i u našim a kamoli tudjim životima… „život meša karte a mi igramo“… tačno, ali s dobijenim kartama i idemo prema svom odredištu vođeni svojim minulim radom, ne tudjim… i neverovatno je kako ljudima odgovornim za nečije stradanje krivica nije ni na kraj pameti a mučeni pravednici umiru sa osećajem da su se o nekog ogrešili… i svako ko je ikad pokušao da razuveri nekog kog muči krivica zna koliko je to Sizifov posao i nemoguća misija… sasluša nas čovek i ode od nas da mu krivicu nismo ni taknuli, kaže da mu je lakše da nas ne uvredi i ode sa svojim teretom… krivica je previše unutra da bi joj se spolja prišlo… ona živi u lagumima naših misli pre nego naših dela i često nije učinjeno ili neučinjeno ono zbog čega se osećamo krivi nego misao… ona sitna, mala, slabašna misao, trenutak u kojem nismo voleli nekog zbog koga se osećamo krivi, trenutak kad smo, možda, birali sebe… ona obična naša ljudska priroda u kojoj nam je nekog bilo dosta, ili smo se nekog umorili, ili smo bili ljuti, ili samo pomislili kako bi bilo divno da… a onda se prenerazili od svoje misli, sakrili je od sebe a ona sada uporno pomalja svoju ružnu, čupavu glavu… a svi koji nas razuveravaju praštaju nam delo – ne znaju za misao koje nas je sramota … zato je teško čoveka osloboditi krivice… samo čovek zna svoju misao, ako je se uopšte i seća ili je ona rasuta u sitne komade i takva kruži kroz krvotok ne dajući da joj se prepozna oblik.
Krivica se može olakšati samo kad se preskoče kamenčići od učinjenog ili neučinjenog koje čovek mučen krivicom baca pred nas da zavara i nas i sebe… i samo kad se dodje do misli koja je čoveka opteretila, kad mu se za nju da oproštaj može nastupiti olakšanje… jer nismo sveci, i nismo bogovi, i ničije crnilo nije bele boje a svako ga ima… i bili roditelji, i bili braća, i bili deca, i ljubavnici, i prijatelji – samo smo ljudi.
I to je istina koja oslobadja.