Neće nas, kao vrstu, ubiti virusi, ni ratovi, ni svake druge pošasti jer one pogadjaju samo neke ljude… ubiće nas laž i neautentičnost od kojih se polako i neprimetno razboljevamo… neprepoznavanje svojih osećanja i življenje u “kao da” moodu… gde se kao volimo, ili se kao ne volimo, ili smo kao prijatelji, ili smo kao roditelji… pa se kao družimo lica zagnjurenih u telefone i kao vaspitavamo decu ne razgovaravši nikada sa njima ali odlazeći na roditeljske sastanke … delamo po šablonima… nesretnim šablonima koje smo nesretno prepisali od još gorih prepisivača… gledali i učili da udjemo u lik… skidali taj osmeh koji je neko od nekog skinuo pa je sad taj naš original falsifikata… samo manje veran jer je ipak kopija kopije gde se suština, ako je nekad i bilo, meri farmaceutskim merama… ili ćemo skinuti taj bes koji smo naučili sa sve strahom koji je u pozadini kao muzička zavesa… i sve će savršeno ličiti na bes a biće strah ili tuga… ili ćemo napraviti taj model haljine što je “must have” ovog leta i imaćemo je a nećemo je voleti niti joj se radovati… jer samo izgleda kao da je nosimo, “u sedlu smo, jašemo”, kao i svi drugi, imamo haljinu za tudje oči… da joj se bar istinski radujemo.

Ubiće nas što potpuno pogrešno tumačimo signale duše ako ih uopšte primećujemo… ubedjeni smo da osećamo to što čini nam se osećamo, da nekoga volimo, da nešto volimo… a tako lako menjamo ljubav za kontrolu, i ljubav za ljubomoru, i ljubav za golu fizičku želju… i decu tako rodimo a posle ne znamo šta ćemo s njima… i menjamo ljubav za spašavanje, svoje ili tudje, ili brutalnu kalkulaciju “ako on – onda ja”… i verujemo u svoju laž, i stiskamo je kao pesak u ruci dok curi kroz prste… jer nije ljubav “dobra je za brak”, i nije ljubav “dobra je u seksu” … i nije roditeljstvo pitati gde ide nego gledati kakav je došao, i nije roditeljstvo da li je sve pojeo nego je li bio srećan pre i posle rucka, i nije roditeljstvo gledati mu krišom mobilni nego ga tako čuvati da ti samo sve kaže – u mobilnom su i onako samo poruke… i nije roditeljstvo postaviti kamere u školsko dvorište nego se ugraditi u dete a onda ga pustiti gde hoće jer si ti ugradjena kamera kojom će slikati okolinu tvojim očima, i nije otac “voleo je, bio je strog” nego se sećati sigurnosti u njegovom krilu, i nije majka ”majka ko majka, kuvala, čuvala” nego sećati se mirisa kad joj zagnjuriš nos u vrat.
Ubiće nas dvostruke poruke i trostruka lica, i potpuno razumem nesnadjene ljude koji nisu naučili da čitaju signale i da igraju društvene igre… počev od odnosa koji je trebalo da budu najpraviji… i koji ne razumeju nemušti jezik neautentičnosti kojim svi govore… pa štrče, pa su nezgrapni, pogubljeni, uplašeni što ne razumeju ljude oko sebe i što sve pogrešno rade… kao oni što udju u kolo ali ne znaju korake, a ne mogu da izadju niti da uhvate ritam… kao stranci u tudjoj zemlji… kao stranci sa ljudima koji je trebalo da budu njihovi… ili je samo tako izgledalo.