Partneri s kojima trajemo nude nam: mir, mekoću, izvesnost, sigurnost, rutinu, lakoću, opuštenost, miran san i miran dan, duga prepodneva u flanelskim pižamama, obavezne telefonske razgovore više puta dnevno koje ništa ne može da spreči, laku priču i lako ćutanje u miru, udobnost koju daje meko i poznato okruženje… kao najdraže pufnaste papuče, kao dvosed što prepoznaje otisak našeg tela i spremno nam odgovara grleći nas dok se spuštamo na njega, kao ono najdraže karirano ćebe u koje se ušuškamo… ili: neizvestan telefonski poziv, nemirnu misao, stalnu zebnju i nespokoj, grč u želucu i celom telu, nesigurnost i sumnju, nesanicu, neizvesnost, odsustvo svake udobnosti, “tunele strave” i tobogane kao u luna parku gde vrištimo od straha a ipak plaćamo za to, četiri godišnja doba u jednom danu, vožnju vozom bez voznog reda čije stanice i dužinu zadržavanja ne možemo predvideti ni odrediti… neki to zovu strast, a neki loša veza.
Naši partneri su mnogo više od toga… oni odredjuju kvalitet našeg života, naš san i apetit, naše zdravlje, koje ćemo ljude uz njih da srećemo, hoćemo li biti gladni ili “siti svega”, hoćemo li se buditi i zaspati u miru, hoćemo li voleti ili proklinjati život koji smo izabrali birajući njih ili dopustivši da nas izaberu, što je u konačnom ishodu isto.
Naši partneri govore o nama bolje od svega što smo ikada o sebi rekli ili pokazali jer tu nema greške – volimo li istinski sebe biramo partnera koji nas voli, ako ne volimo – biramo onog koji nam potvrdjuje da ne zavredjujemo ljubav.
Ali… proklet je čovek… ma šta izabrao, kako god i sa kim živeo… uveć će biti vraških trenutaka kada će mu nedostajati ono drugo – više strasti ili više mira.