Razgovor od pre neki dan:
“Vredja me, ne spava sa mnom godinama, psuje me najgrubljim psovkama, ponižava na svaki način (muškarac plače dok to govori), kaže da sam ja kriv što ona ima problem sa srcem, što je nervozna…
Je l joj verujete?
Pa, možda sam ja kriv, možda nisam dovoljno dobar… (plače i dalje)
Je l je volite?
Volim je.
A ona vas?
Mislim da me voli.
Kako to znate?
Bila je jednom dobra prema meni… hocu da joj pomognem…
… shvatam… moram da vas pitam nešto… zašto to trpite? (na ljutu ranu – ljuta trava)
Ne znam.”
Ko zna ko je, kada i ovako dobro pripremio ovog uplakanog čoveka da ga privuče i zadrži žena koja ga je ubedila da je on kriv za to što je ona agresivna, hladna, nezadovoljna i možda neprepoznat pacijent dok on dolazi kod psihologa… ko ga je spremio da se jednog dana, kao hipnotisan, digne i potraži svog dželata, da se zalepi za njega uveren da je manipulacija i ponižavanje ljubav… da li neko ko mu je rekao da ga tuče za njegovo dobro ili “plači, manje ćeš da piškiš”… ko mu je zamutio vid da ne vidi ono što je očigledno svakoj bistroj starici sa Golije, a ne psihologu… ko ga je naučio da žena koja te voli i s kojom si u braku ne želi da vodi ljubav s tobom nekoliko godina a tebe optužuje da imaš drugu (da je bar tako!), da je ljubav kad te neko psuje i vredja i optužuje za svoju agresiju… ko ga je i kada namagnetisao da ga neumoljivo i sasvim iracionalno privuče loše postupanje, partner koji je u najmanju ruku poremećaj ličnosti… ko ga je pripremio da je to njegova šolja čaja, da je to ljubav kakvu on treba i zaslužuje, ko ga je ubedio da nije za bolje… ko mu je rekao da se uvek trudi i da popravlja, ko mu je rekao da je on kriv za nečiju grubost?
Kad bi se sve žrtve manipulatora i nasilnika na svetu, u ovom trenutku, odlučile za neku formu “gradjanske neposlušnosti” i rekle “dosta”, svi nasilnici I manipulatori ostali bi sami u svojim sobama i životima, ostavljeni od svega što još može da hoda, iscrpljeno psihički ili ubijeno fizički, našli bi se oči u oči sa pravim izvorom svoje nevolje pa bi ih, ostavljene sebi na milost i nemilost, ili pojelo sopstveno zlo i zelenilo njihovog otrova ili bi možda napravili neki “switch” i “o svom se zlu pozabavili”… možda bi pomislili “šta ja ne radim kako treba pa je ovoliki prazan prostor oko mene”… ne bi imali koga da zlostavaljaju, da ubedjuju da je on kriv što su nesrećni, bolesni, što su zli, što su zlo koje hoda, nesreća na štiklama ili u odelu, što samo liči na normalnog čoveka.
Niko nije kriv prema nekom za to što je neko loš prema njemu, ima loših ljudi i uvek ih je bilo… ali kriv je prema sebi ako zadovoljstvo vodjenja bitki koje je nemoguće dobiti ne prepusti nekom drugom manje svesnom nesrećniku… kriv je prema sebi ako se ne skloni od nuklearnog reaktora u kvaru koji zrači i ubija na duge staze… da bi mu bilo bolje čovek mora da se povuče od takvih ljudi, iz takvih odnosa, uspostavi zdravo samopoštovanje, zavoli sebe (stara dobra ljubav prema sebi kojoj ga nisu naučili ), povuče zdrave granice koje niko neće tenkovima prelaziti, kao ledinu.
Niste krivi što je nekom loše jer je loš… već samim tim što krivca tražite u sebi velika je šansa da on nije u vama… pravi krivci za loše odnose nikada, baš nikada, ne pomišljaju da je krivica u njima… uplakan čovek koji hoće da pomogne ženi s početka priče treba pomoć više nego ona… pomoć treba Aski a ne vuku… ona treba da nauči da će vuk uvek želeti da je pojede ma koliko mu ona uporno pomagala da zaboravi da je vuk, objašnjavala da se sve može lepim, govorila da zna da je imao loš dan, lošu šumu, loš univerzum… i zimu, i lovce… muka jedna.